Vijest o velikom priznanju Jasmili Žbanić i njenom filmu ,,Quo Vadis, Aida“, te glavnoj glumici filma Jasni Đuričić, je preplavila društvene mreže širom BiH i ispunila nas ponosom jer je naša država predstavljena u ovakvom svjetlu.

Po ko zna koji put u posljednje 2 godine, Jasmila je pokazala kako se snovi zaista ostvaruju.
Zajedno sa svojim timom, napravila je veliki korak za bh. kinematografiju, ispričala važnu priču te predstavila BiH kao zemlju umjetnosti i kulture.
Naime, na 34. dodjeli Europskih filmskih nagrada, film redateljice Jasmile Žbanić, je odnio pobjedu u 3 kategorije. Film je proglašen najboljim za 2021. godinu, Jasmila je proglašena najboljom redateljicom, a Jasna najboljom glumicom.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Jasmila Zbanic (@jasmilazbanic.official)

Kako je sve počelo?

,,Quo Vadis, Aida“ je prvi put prikazan prošle godine, u 10. mjesecu u Srebrenici, zatim širom Bosne i Hercegovine, te je svaki put naišao na emotivne reakcije gledatelja i gledateljki.
Ulogu u filmu imaju Jasna Đuričić, Emir Hadžihafizbegović, Izudin Bajrović, Johan Heldenberg, Rejmond Tiri, Boris Ler, Dino Bajrović, Emina Muftić, Dražen Pavlović, Alija Aljević, Ermin Sijamija...

Svjetska premijera je održana na 77. Venecijanskom film festivalu, te je dobitnik nagrade publike na 50. Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, te nagrade za najbolji strani film u Goteborgu. Bitno je spomenuti da je bio nominovan za najbolji strani film i režiju na 74. dodjeli BAFTA.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Jasmila Zbanic (@jasmilazbanic.official)

Međutim, jedno od najvećih priznanja koje je prethodilo ovom značajnom uspjehu, je nominacija za najbolji strani film na ovogodišnjoj dodjeli Oscara.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Jasmila Zbanic (@jasmilazbanic.official)

Film je prikazan i na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, gdje se prije prikazivanja crvenim tepihom prošetao veliki dio ekipe. Među njima bila je i Jasna Đuričić koja je odnijela simpatije gledatelja kako svojom energijom tako i elegantnim i sofisticiranim kombinacijama dostojnih bilo kojeg svjetskog crvenog tepiha.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Jasna Đuričić (@jasnadjuricic)

Vjerujemo da ćemo još pisati o uspjesima ovog filma, a do tada još jednom bravo za Jasmilu i cijeli tim koji je kreirao ovaj film.
Veselimo se i dalje pratiti projekte te priče ove sjajne ekipe! 

* * *
Naslovna fotografija: @quovadisaida

Ovo nije romansa za kišno veče uz čaj već film koji će vas ili zabaviti do kraja ili potpuno emocionalno odbiti.

Nova adaptacija romana Emily Brontë iz 1847. godine ne pokušava biti suzdržana ili vjerna u klasičnom smislu. Emerald Fennell, poznata po filmovima Saltburn i Promising Young Woman, pristupa “Wuthering Heights” s namjernom teatralnošću, erotiziranim tonom i estetikom koja više podsjeća na modni editorijal nego na gotičku tragediju. 

Rezultat je film koji izgleda luksuzno, zvuči savremeno i ponaša se provokativno ali ne pokušava nužno da vas natjera da vjerujete u sudbinsku ljubav Cathy i Heathcliffa.




 

Ako volite klasike “netaknute” ovo bi vas moglo iznervirati

Brontëin roman je generacijama bio simbol sirove, destruktivne ljubavi. Priča o Catherine Earnshaw i Heathcliffu siročetu kojeg njen otac dovodi kući, a kojeg porodica potom ponižava i potiskuje odavno je upisana u kolektivnu romantičnu mitologiju. 

Njihova veza je intenzivna, gotovo spiritualna, ali i duboko autodestruktivna. Catherine bira društveni status i udaje se za drugog, a Heathcliff pokreće višegeneracijsku spiralu osvete.

Fennell tu tragediju ne tretira kao sveto tlo. Umjesto patosa, dobivamo ironiju. Umjesto sirove unutrašnje boli estetski oblikovanu strast. Umjesto mračne gotike  stilizirani erotizam, camp elemente i savremenu muzičku podlogu (da, Charli xcx u “Wuthering Heights” univerzumu).

Za puriste, to može djelovati kao izdaja. Za one koji Heathcliffa još uvijek doživljavaju kao romantičnog antiheroja, ovaj film možda neće imati emocionalnu težinu kakvu očekuju.




 

Ako ste umorni od “I could fix him” romantike možda će vam se dopasti

Brontëin roman je, između ostalog, formirao generacije romantičnog mazohizma. Heathcliff je postao arhetip nedostižnog, emocionalno nedostupnog muškarca kojeg “možemo spasiti”. Upravo zato je casting bio pod posebnim povećalom: Margot Robbie i Jacob Elordi nose film kao Cathy i Heathcliff, ali njihova hemija je već podijelila publiku. 

Dok jedni tvrde da njihova fizička kompatibilnost i vizualna magnetičnost savršeno odgovaraju Fennellinoj stiliziranoj viziji, drugi osjećaju da između njih nedostaje ona razorna, gotovo bolna povezanost koja bi opravdala decenije opsesije i osvete.

Fennell, međutim, ni ne pokušava da tu ideju romantizira. Njen Heathcliff, kojeg igra Jacob Elordi, nominovan za Oscara ove godine, izgleda spektakularno dugokos, intenzivan, gotovo modno konstruiran, ali djeluje više kao savremeni vizualni fantazam nego kao biće koje je emocionalno mariniralo u bijesu i klasnoj traumi. 





Margot Robbie kao Cathy oscilira između razmažene aristokratkinje i erotski osviještene heroine, ali film ne insistira na tome da njihovu vezu shvatimo kao uzvišenu sudbinu. Naprotiv, sve je pomalo performativno, pomalo svjesno vlastite teatralnosti.

Ako tražite adaptaciju koja razotkriva mit umjesto da ga hrani, ovaj pristup može biti osvježavajući.

Ovo je film o estetici jednako koliko i o ljubavi

Vizualno, film funkcionira gotovo kao 20-strani modni editorijal smješten na vjetrovitim yorkshirskim močvarama. Kostimi su naglašeni, tijela izložena, atmosfera nabrijana. Emocija je često podređena slici.

Za neke će to biti problem osjećaj da gledaju “pozu” umjesto tragedije. Drugi će upravo u toj svjesnoj artificijelnosti pronaći užitak. Fennell nikada nije bila rediteljica suptilnosti; njen senzibilitet je prepoznatljiv, pomalo pretjeran, uvijek spreman da gurne stvari korak dalje nego što je pristojno.




Ako očekujete vjernu, gotičku adaptaciju s emocionalnim razaranjem koje traje danima, moguće je da ćete izaći razočarani. Film nema težinu Andree Arnold iz 2011., niti pokušava da oživi istu vrstu sirove prirodnosti.

Ali ako vas zanima kako klasici funkcionišu u savremenom kontekstu kako se mogu prilagoditi publici koja je navikla na seksualizirani sadržaj, brze estetske impulse i ironijski odmak onda je ovo vrlo gledljivo, ponekad pretjerano, ali nesumnjivo zabavno iskustvo.

Uostalom, nakon prvog trailera prodaja romana porasla je za više od 130 posto. To možda govori više od bilo koje kritike.

Pitanje je samo: da li to želite od Brontë?

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: IMDb