Bonjour.men: S Harunom Ćehovićem razgovarali smo o glumi, stilu i master studiju u Londonu
Tekst:Emina Smaka
INTERVJU
Dok još uvijek sabiremo utiske sa SFF-a ove godine i prisjećamo se mnogih interesantnih uzvanika koji su prošetali crvenim tepihom, jedno od imena koje je privuklo našu pažnju, odabirom kombinacije, ali i dosadašnjim uspjesima upravo je bh. glumac Harun Ćehović.
Iza Haruna je već nekoliko uloga na pozorišnim daskama, a već je prepoznat od strane fondacije ,,Karim Zaimović“ koja je podržala neka od najuspješnijih imena bh. filmografije o čijim uspjesima danas pišemo i čitamo.
Ove godine završio je Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu s koje nosi brojna znanja i uspomene, a studij nastavlja u Londonu gdje će, kako nam otkriva, "prikupiti što više znanja, iskustva i poznanstava" te nastaviti "raditi, truditi se, učiti, ali i vjerovati u sebe." Obzirom da je Harun razmišljao o upisu na Kraljevski koledž u Velikoj Britaniji, a na kraju se ipak opredijelio za glumu, nismo mogli odoljeti da ga ne pitamo i šta bi preporučio svima onima kojima nedostaje hrabrosti da se okušaju u glumačkoj karijeri.
Razgovarali smo i o domaćoj kinematografiji, planovima za budućnost i savjetima koji su mu pripomogli u razvoju glumačkih ciljeva.
Harune, dobitnik ste prestižne stipendije ,,Karim Zaimović“.
Koliko vam je ta nagrada značila u daljnjem razvoju karijere?
Itekako mnogo, meni je zaista bila velika čast dobiti upravu tu stipendiju.
Kada sam bio učenik Druge gimnazije u Sarajevu gledao sam predstavu „Tajna džema od malina“ koju je režirala Selma Spahić, a koja je upravo rađena po pričama iz knjige koju je napisao Karim Zaimović i dobro se sjećam da sam se tokom te predstave još više zaljubio u teatar i magiju teatra.
To je bilo u periodu kada sam se glumom bavio amaterski i mogu reći da je ta predstava bila jedan motiv više za upis Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Dobijanje ove stipendije, na zadnjoj godini studija, doživljavam kao nešto veoma simbolično, ali i kao veliku motivaciju da nastavim još više raditi i truditi se.
S obzirom da studije nastavljate u Londonu, da li vam je izazovno napustiti Sarajevo i čemu se najviše veselite u Londonu?
Odlazak iz rodnog grada je uvijek teška stvar, to je sasvim sigurno. Međutim, takvo nešto već imam u ličnom iskustvu.
Srednju školu sam završio u Velikoj Britaniji zahvaljujući akademskoj stipendiji koju sam osvojio.
Uprkos tome što mi je uvijek bilo teško otići iz grada i pozdravljati se svima, uvijek sam bio svjestan i svega dobrog što takvo iskustvo nosi.
To je zaista jedno predivno iskustvo; upoznati neke nove ljude, kulture, načine rada itd.
Takve stvari te, u pozitivnom smislu, prate kroz čitav život i vjerujem da će i ovo iskustvo, ovaj odlazak, koliko god trenutačno bolan bio, u dugoročnom smislu biti dragocjen, a u svakom slučaju se planiram vratiti u svoju državu.
Na koji način se pripremate za ulogu i koja vam je bila najizazovnija dosada?
Trudim se ne praviti nikakvu mistifikaciju stvari. Uvijek želim izvući što više informacija iz teksta, pronaći odgovarajuću motivaciju lika, kao i njegovo htjenje. Uvijek želim istinski razumjeti ono što igram i situaciju u kojoj se lik nalazi.
Jasna Đurićić je tokom masterclassa na Talents programu na ovogodišnjem SFF-u rekla jednu divnu stvar vezanu za proces pripreme uloge; bitno je da mi, kao glumci i glumice, razumijemo da igramo ljude koji imaju svoje priče, veoma važne priče. Dajemo glas i prostor tim ljudima i radi toga uvijek trebamo imati i određenu dozu odgovornosti.
Što se tiče moje najizazovnije uloge dosada, rekao bih da je to uloga Valen iz drame „Usamljeni zapad“ koju je napisao Martin Mcdonagh, a koju sam izabrao za svoj samostalni diplomski rad. Valen je u svakom smislu drastično drugačiji od mene te mi je upravo radi toga bilo izazovno razumjeti i opravdati takav karakter, a samim tim i sa punim uvjerenjem stati iza svih njegovih postupaka i akcija.
Kada uspijete u tome osjećate posebnu vrstu satisfakcije.
Ove godine ste prisustvovali i SFF-u, koja je vaša najdraža uspomenu koju ćete nositi s festivala?
Imao sam zaista čast prisustvovati na radionicama i masterclassovima Talents programa kao kordinator Acting Studia za ovogodišnji SFF. To mi je sasvim sigurno najdraža uspomena na ovogodišnji festival, a uz to upoznao sam i dosta kolega i kolegica iz čitave Europe i mislim da su ta prijateljstva neprocjenjiva.
Kako je došlo do suradnje sa dizajnericom Belmom Tvico, čiji ste sako nosili na crvenom tepihu?
Rad Belme Tvico pratim i poštujem duži vremenski perod, a početkom ove godine sam je upoznao i lično.
Mnogo mi se dopadaju stvari koje radi, ne samo u estetskom smislu već uzimajući u obzir i priču koju priča ali i povezanost odjeće sa našim kulturnim nasljeđem.
Vjerujem da je stil veoma bitan i da može poslužiti kao sredstvo izražavanja, a uz sve to takve stvari volim nositi i privatno i u njima se odlično osjećam.
Nekako radi svega toga, sako dizajnerice Belme Tvico je bio sasvim logičan izbor.
Harun i bh.model Hilda Halilović netom prije odlaska na crveni tepih Sarajevo Film Festivala u kreacijama bh. dizajnerice Belme Tvico
Da možete birati, s kojim slavnim glumcem/icom bi voljeli raditi?
Lista glumaca i glumica sa kojim bi jednog dana volio raditi je velika. Od mnogih kolega i kolegica iz Bosne i Hercegovine i regiona mogu, sasvim sigurno, mnogo toga naučiti, ali ako moram izdvojiti samo dva imena, onda bi izdvojio dvije osobe koje nisu sa našeg područija, a to su: Riz Ahmed i Olivia Colman.
Koji je najbolji savjet koji ste dobili?
Strpljen-spašen. Generalno govoreći nekada nemam mnogo strpljenja tako da su mi mnogi govorili upravo ovo.
Bježim od ideje stajanja u mjestu, grozim se stagnacije, te upravo radi toga se trudim stalno biti u pokretu, trenirati, svakog dana raditi na sebi u nekom smislu.
Međutim, naučio sam da nekada treba i dopustiti da se stvari odvijaju svojim tokom jer ako se požrtvovano radi sve dođe na svoje.
Koji je vaš najdraži film iz domaće i strane kinematografije?
To je stvarno teško pitanje, ne bi rekao da imam najdraži film.
Zadnji film koji sam pogledao prije nekoliko dana i koji mi se mnogo dopao je film „Sound of Metal“ koji je režirao Darius Marder.
Što biste preporučili Bonjour.čitateljima kojima nedostaje hrabrosti da se okušaju u glumačkoj karijeri?
Zašto ne pokušati?
U životu je veoma bitno pratiti instinkt i strast prema nečemu, ali pri svemu tome u normalnoj mjeri biti i racionalan.
Mišljenja sam da je gluma zaista plemenita profesija koja vam ne dozvoljava da podrazumjevate svijet u kojem živite.
Meni je istinsko bavljenje glumom dalo odgovore na mnogobrojna pitanja.
Na kraju, da li možete podijeliti s nama koji je vaš idući korak u karijeri?
Sasvim sigurno želim završiti master program i prikupiti što više znanja, iskustva i poznanstava. Trudit ću se da i u praktičnom smislu u budućnosti skupim što više iskustva, kako na sceni tako i pred kamerom. Neću sebe limitirati samo na jedan prostor i ono što mogu garantovati jeste da ću nastaviti raditi, truditi se, učiti, ali i vjerovati u sebe.
Hilda Halilović & Harun Ćehović
* * *
Foto: Vedad Krkbešević
Tekst: Emina Smaka