Elvedina Muzaferija ime je koje ćemo čuti sve češće i češće s obzirom da ova mlada djevojka svojim skijaškim dostignućima radi zavidnu promidžbu bh. skijanja i općenito bh. sporta.

Ove godine gledati ćemo ju i na Olimpijskim igrama u Pekingu, a Elvedina je upravo između njenih treninga i priprema te putovanja po svjetskim skijalištima izdvojila vrijeme za Bonjour.ba.

U razgovoru s Elvedinom htjeli smo saznati kako izgledaju pripreme za ovako prestižno natjecanje, kako se odlučila za skijanje i tko joj je najveća potpora u ovom sportu. Otkrila nam je i kako puni baterije između natjecanja te što su njene želje i ciljevi u sportskoj karijeri. Više o ovoj inspirativnoj skijašici čitajte u nastavku.

***

Elvedina, za početak, kakav je osjećaj držati najbolji plasman i pisati povijest za alpske discipline u Bosni i Hercegovini?

Pa nekako sam od početka svoje karijere stvarala novi put za skijanje u BiH, i to mi je bio podsticaj da idem dalje, da mogu ući u historiju bh. skijanja, a da radim ono što volim. Dosadašnjim rezultatima sam jako sretna i zadovoljna, ali imam i dosta mjesta za napredak, moja karijera tek počinje.

Koje iskustvo ćeš najviše pamtiti sa Olimpijskih igara u Pjongčangu 2018. godine?

Mislim da ću najviše pamtiti samu ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara, gdje sam nosila zastavu BiH kao najbolje kvalifikovana učesnica. I naravno cijelo iskustvo odlaska na Olimpijske igre.

Ispunila si i normu za Zimske Olimpijske igre u Pekingu u ovoj godini, čestitamo! Kako se pripremaš za ovo prestižno natjecanje i koja su tvoja očekivanja?

Hvala na čestitkama, same pripreme su počele prije 3 godine jer je to cijeli proces koji se treba ispoštovati, da bi se ostvarili željeni rezultati. Sada sam već 4 mjeseca na putu širom svijeta, na takmičenjima Svjetskog kupa, i bit ću do samog odlaska na OI.

Već sada brojiš sjajna iskustva. Što misliš da je bilo ključno da stigneš na razinu na kojoj si sada?

U mojoj karijeri je sve nekako išlo postepeno, ne uvijek kako smo planirali, ali sada sa pravim timom i organizacijom oko mene sve ide pravim tokom. Najbitnija je bila upornost, i kada sam imala jako lošu sezonu, nisam dala da komentari dođu do moje glave nego sam nastavila raditi i sada sve dolazi na svoje mjesto.

Kako izgledaju i koliko traju tvoji treninzi?

Tokom ljeta dosta vremena provodim u teretani, svakodnevni treninzi, nekada i 2 puta dnevno. I naravno svaki mjesec po 2 sedmice provedemo na glečerima u Italiji ili Švicarskoj. Od septembra se treninzi povećavaju, 3 sedmice provodimo na skijanju pa 2 kod kuće. Skijaški treninzi uglavnom budu u rano ujutro. 5-9h i onda poslije ručka imamo kondicione treninge. Tokom zime dosta putujemo, jer je jako gust raspored takmičenja u Svjetskom kupu.

Toliko si vremena provela na našim skijalištima. Što misliš da bi trebalo napraviti da i bh. skijališta dostignu veću razinu?

Pa, mislim da imamo dobre staze i predispozicije za dobre treninge, ali bitno je da svi rade zajedno, da se omoguće dobri uslovi za buduće generacije.

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Elvedina Muzaferija (@elvedinamuzaferija)

Tijekom priprema sigurni smo da ti mnogo znači i podrška drugih ljudi. Tko je tebi bio najveća podrška u dosadašnjim avanturama na skijaškim stazama?

Od samog početka najveća podrška je bila moja porodica.

A kako je započela tvoja ljubav prema skijanju i zašto si izabrala upravo ovaj sport?

Kada sam imala 4 godine išla sam u školu skijanja, i tako je počeo moj put. I evo 18 godina poslije sam još tu i radim ono što volim.

O čemu razmišljaš prije nego što kreneš iz startne kućice?

Prije nego što krenem sa starta razmišljam o stazi, i šta mogu uraditi da budem što brža.

Koje su tvoje najveće želje i što je cilj koji želiš ostvariti u svojoj karijeri?

Moj glavni cilj je olimpijska medalja, a na putu do toga ima mnogo malih ciljeva koji daju podsticaj za daljnji trening.

Vjerujemo da dosta tvog rasporeda ispune treninzi. No, kako puniš baterije i provodiš vrijeme kada nisi na skijama?

Tokom takmičarske sezone kada imamo slobodan dan iskoristim ga za cjelodnevno ležanje (haha), to je jedini način da napunim baterije. A tokom priprema i ljeta slobodne dane volim iskoristiti u prirodi uz šetnju ili planinarenje sa zaručnikom.

***
Naslovna fotografija: Elvedina Muzaferija

U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.

Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.

Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju. 
 

Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink

U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
 

Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?

Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Nela Hasic (@nela_hasic)

Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?

Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
 

Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?

Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Race For The Cure B&H (@raceforthecurebih)

A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?

Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.

Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?

Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Race For The Cure B&H (@raceforthecurebih)

Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?

Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.

Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?

Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Nela Hasic (@nela_hasic)

Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?

Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.

Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?

Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Race For The Cure B&H (@raceforthecurebih)

I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?

Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.

Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.

I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
 

Foto: PR