TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 20.1.2022.
Elvedina Muzaferija ime je koje ćemo čuti sve češće i češće s obzirom da ova mlada djevojka svojim skijaškim dostignućima radi zavidnu promidžbu bh. skijanja i općenito bh. sporta.
Ove godine gledati ćemo ju i na Olimpijskim igrama u Pekingu, a Elvedina je upravo između njenih treninga i priprema te putovanja po svjetskim skijalištima izdvojila vrijeme za Bonjour.ba.
U razgovoru s Elvedinom htjeli smo saznati kako izgledaju pripreme za ovako prestižno natjecanje, kako se odlučila za skijanje i tko joj je najveća potpora u ovom sportu. Otkrila nam je i kako puni baterije između natjecanja te što su njene želje i ciljevi u sportskoj karijeri. Više o ovoj inspirativnoj skijašici čitajte u nastavku.
***
Elvedina, za početak, kakav je osjećaj držati najbolji plasman i pisati povijest za alpske discipline u Bosni i Hercegovini?
Pa nekako sam od početka svoje karijere stvarala novi put za skijanje u BiH, i to mi je bio podsticaj da idem dalje, da mogu ući u historiju bh. skijanja, a da radim ono što volim. Dosadašnjim rezultatima sam jako sretna i zadovoljna, ali imam i dosta mjesta za napredak, moja karijera tek počinje.

Koje iskustvo ćeš najviše pamtiti sa Olimpijskih igara u Pjongčangu 2018. godine?
Mislim da ću najviše pamtiti samu ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara, gdje sam nosila zastavu BiH kao najbolje kvalifikovana učesnica. I naravno cijelo iskustvo odlaska na Olimpijske igre.
Ispunila si i normu za Zimske Olimpijske igre u Pekingu u ovoj godini, čestitamo! Kako se pripremaš za ovo prestižno natjecanje i koja su tvoja očekivanja?
Hvala na čestitkama, same pripreme su počele prije 3 godine jer je to cijeli proces koji se treba ispoštovati, da bi se ostvarili željeni rezultati. Sada sam već 4 mjeseca na putu širom svijeta, na takmičenjima Svjetskog kupa, i bit ću do samog odlaska na OI.

Već sada brojiš sjajna iskustva. Što misliš da je bilo ključno da stigneš na razinu na kojoj si sada?
U mojoj karijeri je sve nekako išlo postepeno, ne uvijek kako smo planirali, ali sada sa pravim timom i organizacijom oko mene sve ide pravim tokom. Najbitnija je bila upornost, i kada sam imala jako lošu sezonu, nisam dala da komentari dođu do moje glave nego sam nastavila raditi i sada sve dolazi na svoje mjesto.
Kako izgledaju i koliko traju tvoji treninzi?
Tokom ljeta dosta vremena provodim u teretani, svakodnevni treninzi, nekada i 2 puta dnevno. I naravno svaki mjesec po 2 sedmice provedemo na glečerima u Italiji ili Švicarskoj. Od septembra se treninzi povećavaju, 3 sedmice provodimo na skijanju pa 2 kod kuće. Skijaški treninzi uglavnom budu u rano ujutro. 5-9h i onda poslije ručka imamo kondicione treninge. Tokom zime dosta putujemo, jer je jako gust raspored takmičenja u Svjetskom kupu.
Toliko si vremena provela na našim skijalištima. Što misliš da bi trebalo napraviti da i bh. skijališta dostignu veću razinu?
Pa, mislim da imamo dobre staze i predispozicije za dobre treninge, ali bitno je da svi rade zajedno, da se omoguće dobri uslovi za buduće generacije.
Tijekom priprema sigurni smo da ti mnogo znači i podrška drugih ljudi. Tko je tebi bio najveća podrška u dosadašnjim avanturama na skijaškim stazama?
Od samog početka najveća podrška je bila moja porodica.
A kako je započela tvoja ljubav prema skijanju i zašto si izabrala upravo ovaj sport?
Kada sam imala 4 godine išla sam u školu skijanja, i tako je počeo moj put. I evo 18 godina poslije sam još tu i radim ono što volim.

O čemu razmišljaš prije nego što kreneš iz startne kućice?
Prije nego što krenem sa starta razmišljam o stazi, i šta mogu uraditi da budem što brža.
Koje su tvoje najveće želje i što je cilj koji želiš ostvariti u svojoj karijeri?
Moj glavni cilj je olimpijska medalja, a na putu do toga ima mnogo malih ciljeva koji daju podsticaj za daljnji trening.
Vjerujemo da dosta tvog rasporeda ispune treninzi. No, kako puniš baterije i provodiš vrijeme kada nisi na skijama?
Tokom takmičarske sezone kada imamo slobodan dan iskoristim ga za cjelodnevno ležanje (haha), to je jedini način da napunim baterije. A tokom priprema i ljeta slobodne dane volim iskoristiti u prirodi uz šetnju ili planinarenje sa zaručnikom.

***
Naslovna fotografija: Elvedina Muzaferija
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.


One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…



Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.

U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”

Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.


“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.

“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.

Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.

Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”


Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.

Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.

Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.

Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …

Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!