TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.4.2026.
Kada smo prije tri godine prvi put razgovarali s Blankom Mišić o jednom od prvih projekata u kompleksu Roof Gardens na Trebeviću, bilo je jasno da Arterior već tada postavlja vrlo precizan odnos prema prostoru, onaj koji počiva na lokaciji, pogledu i vezi s prirodom kao ključnim polazištima
Već tada je naglašena važnost lokacije, pogleda i odnosa prema prirodi kao ključnih elemenata dizajna.
Danas, kroz realizaciju novog penthousea od 195 m², vidimo još jedan interijer koji balansira između svijetlih, prozračnih volumena i toplih, taktilnih slojeva materijala kao i minimalizma i suptilne reference na tradiciju bez potrebe da jedno nadjača drugo. 
U ovom prostoru kontrasti nisu slučajni, nego pažljivo vođeni. Visoki stropovi i velike staklene površine otvaraju enterijer prema pejzažu i svjetlu, dok drvo, kamen i tekstil unose osjećaj stabilnosti i intime.
ARTERIOR ovdje prostoru pristupa kao sistemu, onom koji se gradi oko svakodnevnih navika, kretanja i potreba korisnika. Organizacija, materijalizacija i atmosfera rade zajedno, stvarajući interijer koji nije samo vizualno privlačan, nego i intuitivan za život.
Prva stvar koju primijetite je visina. Dvostruka etaža, ogromne staklene površine i kontinuirani pogled na Sarajevo pretvaraju dnevni boravak u svojevrsnu scenografiju svakodnevice. Međutim, umjesto da prostor ostane hladan ili previše reprezentativan, ARTERIOR ga omekšava slojevima materijala i pažljivo biranim komadima namještaja.
Drvo dominira kao baza, od kuhinjskih fronti do vertikalnih obloga koje vizualno povezuju etaže. Uz to dolaze teksture poput kamena i tkanina u toplim tonovima, dok crveni tradicionalni tepih uvodi element koji prostor prizemljuje i daje mu identitet.
Posebno zanimljiv dio ovog prostora je trpezarija koja djeluje kao centralna tačka okupljanja. Dugi, zaobljeni stol u svijetlom tonu vizualno smiruje prostor i uvodi mekoću među jasne linije arhitekture, dok tapacirane stolice dodatno naglašavaju osjećaj udobnosti.
Ispod, još jedan sloj, perzijski tepih, ne samo da definiše zonu već joj daje toplinu i karakter, gotovo kao da trpezarija ima vlastitu mikro atmosferu unutar open space koncepta.
Kuhinja je s druge strane suzdržanija, ali jednako promišljena. Integrisana u drvene obloge, gotovo se “gubi” u arhitekturi prostora, bez viška vizualne buke. Centralni otok sa skulpturalnom formom djeluje kao most između funkcionalnog i estetskog, mjesto za brze obroke, ali i neformalna druženja.
Tamniji kameni backsplash unosi dubinu i kontrast, dok diskretna rasvjeta ispod elemenata dodatno naglašava teksturu materijala.
U privatnim zonama, dizajn se smiruje. Glavna spavaća soba oslanja se na neutralnu paletu, ali kroz slojeve materijala i suptilne detalje zadržava karakter prostora iz dnevne zone. Tapacirani uzglavlja, zidne obloge i diskretna rasvjeta stvaraju osjećaj zatvorenog, zaštićenog ambijenta.
Ono što je zanimljivo jeste kako se i ovdje provlači ista ideja, spoj savremenog i poznatog. Tepisi, teksture i tonovi podsjećaju na tradicionalne elemente, ali su interpretirani kroz savremeni minimalizam. Nema viška dekoracije, ali prostor nije ni sterilan.
Velike staklene površine i dalje ostaju ključne, ali su filtrirane zavjesama koje omogućavaju kontrolu svjetla i privatnosti. Tako prostor zadržava vezu s okolinom, ali bez gubitka intime.
Dječiji prostor donosi potpuno drugačiju energiju, ali bez izlaska iz ukupnog koncepta stana. Ovdje se pojavljuju boje, zaobljene forme i razigrani elementi, ali sve ostaje unutar jasno definisanog arhitektonskog jezika.
Krevet na sprat integrisan je u strukturu prostora, gotovo kao mali arhitektonski element, dok zona za igru koristi prirodno svjetlo kao ključni resurs. Namještaj je prilagođen mjerilu djeteta, ali estetski komunicira s ostatkom interijera.
Ono što ovaj prostor izdvaja jeste balans, dovoljno je razigran da odgovori na potrebe djeteta, ali dovoljno promišljen da ostane dio cjelokupne priče stana. Nema “dječijeg kiča”, nego se kroz dizajn razvija osjećaj prostora od najranije dobi.
TEKST: Ada Ćeremida
Pariški dom Giambattiste Vallija mogao je biti raskošna kulisa nalik njegovim haute couture revijama. Umjesto teatralnosti, dizajner je odabrao nježnu zelenu, ružičaste tonove, slojeve umjetnosti i predmete s pričom, stvarajući interijer koji pogled doslovno odmara.
Giambattista Valli svoj je dom pronašao na pariškom otoku Île Saint-Louis, nekoliko koraka od Notre-Dame, ali dovoljno odvojenom od gradske vreve da ga dizajner doživljava gotovo kao selo unutar Pariza.
Stan iz 18. stoljeća ima visoke stropove, neoklasične detalje, pogled prema privatnom dvorištu i raspored koji više podsjeća na ladanjsku kuću nego na tipičan gradski apartman.
Kada ga je prvi put vidio, prostor je bio zapušten i bez jasnog karaktera. Valli je, međutim, odmah prepoznao njegove proporcije i mogućnost da mu doda potpuno novi nivo, a da sačuva osjećaj starog pariškog doma.
Danas ga dijeli s partnerom Faridom Rebbalijem i njihovim sinom Adamom, a svaka prostorija spaja porodični život, putovanja, umjetnost i dizajnerske opsesije.
Prvi element koji se primijeti nije vrijedan umjetnički rad ni dizajnerski namještaj, već zelena boja koja obavija gotovo cijeli stan. Riječ je o nježnom eau de nil tonu, nijansi između pistacije, celadona i blijede kadulje, koja se mijenja zavisno od svjetlosti i prostorije.
Valli je ispričao da je bilo potrebno bezbroj pokušaja da pronađe zelenu koja će umiriti misli. Boja ovdje nije dekorativni dodatak. Ona povezuje zidove, zavjese, radijatore, police i spiralno stepenište, povezujući starie arhitektonske elemenate i novie intervencije.
Kako se ulazi u privatniji dio doma, zelena postaje nešto intenzivnija i priprema pogled za ružičastu spavaću sobu. Inspiracija za tu ružičastu nije došla iz klasične pariške palete, već iz Indije i boje ruža koje se prodaju ispred tamošnjih hramova.
Najskulpturalniji element stana je veliko spiralno stepenište koje se poput vrpce uvija kroz trpezariju. Izradio ga je majstor za štukaturu Pierre Chapelain, a ono vodi prema novom nivou koji ranije nije bio dio stana.
Na galeriji su smješteni Vallijeva biblioteka i studio u kojem skicira, dok se na drugoj strani nalazi prostor njegova sina. Dizajner taj nivo opisuje kao vlastiti plutajući otok, povučen iznad zajedničkih prostorija, ali i dalje vizuelno povezan s ostatkom doma.
Intervencija je zahtijevala odobrenje jer se stan nalazi u zaštićenoj historijskoj zgradi. Umjesto stepeništa koje bi pokušalo imitirati 18. stoljeće, Valli je odabrao čistu, savremenu formu i obojio je u istu zelenu kao zidove. Time je novi element postao prirodan nastavak prostora, iako se njegova geometrija jasno razlikuje od svega oko njega.
Vallijev dom odbacuje ideju da namještaj iz različitih perioda treba strogo razdvajati. Gustavijanska sofa iz kasnog 18. stoljeća stoji uz skulpturalne komade 20. stoljeća, dok Pierre Paulin i De Sede sofe stvaraju mekane, gotovo futurističke linije ispred klasičnog kamina.
Tu su i Warren Platner fotelja, Maison Jansen stol, Christian Liaigre namještaj te rasvjeta Masayukija Kurokawe. U ovom interijeru nijedan komad ne djeluje kao eksponat koji se ne smije dodirnuti. Knjige su složene na podu, umjetnički radovi naslonjeni su na zidove, a predmeti se pomjeraju i koriste.
Jedan od najličnijih detalja nalazimo na laganim bijelim zavjesama. Valli je na njih prenio indijske portrete i studije koje je skupljao tokom čestih putovanja, pa tekstil istovremeno filtrira dnevnu svjetlost i izgleda poput velike, lebdeće stranice iz skicirke.
U spavaćoj sobi pastelno ružičasti zidovi susreću se s prekrivačima ukrašenim biljnim motivima, fotografijama naslonjenim na pod i sasvim tankim crnim linijama rasvjete. Kupaonica, obložena kamenom toplog tona, djeluje mirnije, ali zadržava istu logiku: klasična kada stoji pored predmeta i umjetnosti koji izgledaju kao da su stizali iz različitih dijelova svijeta.
Najzanimljivija lekcija Vallijeva doma krije se u načinu na koji je boja tretirana kao arhitektonski materijal. Zelena nije rezervisana za jedan upečatljivi zid, niti se ružičasta pojavljuje samo na jastucima koje je lako ukloniti. Obje nijanse grade atmosferu cijelih prostorija.
Zbog toga ni antikni namještaj ne djeluje teško, a savremeni komadi ne unose hladnoću. Zelena smiruje njihovu raznolikost, dok povremeni crveni, ružičasti i žuti detalji interijeru daju energiju. 
Najzanimljivija lekcija Vallijeva doma krije se u načinu na koji je boja tretirana kao arhitektonski materijal. Zelena nije rezervisana za jedan upečatljivi zid, niti se ružičasta pojavljuje samo na jastucima koje je lako ukloniti. Obje nijanse grade atmosferu cijelih prostorija.
Zbog toga ni antikni namještaj ne djeluje teško, a savremeni komadi ne unose hladnoću. Zelena smiruje njihovu raznolikost, dok povremeni crveni, ružičasti i žuti detalji interijeru daju energiju. 
Valli je završeni stan nazvao svojim sretnim mjestom. Ovo je dom koji postepeno otkriva slojeve i pokazuje da nježna paleta može imati jednako snažan karakter kao najdramatičnija haute couture haljina.
Lokacija: Île Saint-Louis, Pariz
Period zgrade: 18. stoljeće
Glavna boja: nježna eau de nil zelena
Boja privatnog dijela: ružičasta inspirisana Indijom
Arhitektonski detalj: spiralno stepenište Pierrea Chapelaina
Namještaj: Pierre Paulin, De Sede, Warren Platner, Maison Jansen i Christian Liaigre
Umjetnost: Fontana, Warhol, Picasso, Giacometti, Dalí, Chagall, Picabia i Nan Goldin
Detalj koji pamtimo: indijski portreti odštampani na prozračnim zavjesama
Interijer lekcija: pastelne boje ne moraju biti tihe kada postanu temelj cijelog prostora
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
