TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.4.2026.
Kada smo prije tri godine prvi put razgovarali s Blankom Mišić o jednom od prvih projekata u kompleksu Roof Gardens na Trebeviću, bilo je jasno da Arterior već tada postavlja vrlo precizan odnos prema prostoru, onaj koji počiva na lokaciji, pogledu i vezi s prirodom kao ključnim polazištima
Već tada je naglašena važnost lokacije, pogleda i odnosa prema prirodi kao ključnih elemenata dizajna.
Danas, kroz realizaciju novog penthousea od 195 m², vidimo još jedan interijer koji balansira između svijetlih, prozračnih volumena i toplih, taktilnih slojeva materijala kao i minimalizma i suptilne reference na tradiciju bez potrebe da jedno nadjača drugo. 
U ovom prostoru kontrasti nisu slučajni, nego pažljivo vođeni. Visoki stropovi i velike staklene površine otvaraju enterijer prema pejzažu i svjetlu, dok drvo, kamen i tekstil unose osjećaj stabilnosti i intime.
ARTERIOR ovdje prostoru pristupa kao sistemu, onom koji se gradi oko svakodnevnih navika, kretanja i potreba korisnika. Organizacija, materijalizacija i atmosfera rade zajedno, stvarajući interijer koji nije samo vizualno privlačan, nego i intuitivan za život.
Prva stvar koju primijetite je visina. Dvostruka etaža, ogromne staklene površine i kontinuirani pogled na Sarajevo pretvaraju dnevni boravak u svojevrsnu scenografiju svakodnevice. Međutim, umjesto da prostor ostane hladan ili previše reprezentativan, ARTERIOR ga omekšava slojevima materijala i pažljivo biranim komadima namještaja.
Drvo dominira kao baza, od kuhinjskih fronti do vertikalnih obloga koje vizualno povezuju etaže. Uz to dolaze teksture poput kamena i tkanina u toplim tonovima, dok crveni tradicionalni tepih uvodi element koji prostor prizemljuje i daje mu identitet.
Posebno zanimljiv dio ovog prostora je trpezarija koja djeluje kao centralna tačka okupljanja. Dugi, zaobljeni stol u svijetlom tonu vizualno smiruje prostor i uvodi mekoću među jasne linije arhitekture, dok tapacirane stolice dodatno naglašavaju osjećaj udobnosti.
Ispod, još jedan sloj, perzijski tepih, ne samo da definiše zonu već joj daje toplinu i karakter, gotovo kao da trpezarija ima vlastitu mikro atmosferu unutar open space koncepta.
Kuhinja je s druge strane suzdržanija, ali jednako promišljena. Integrisana u drvene obloge, gotovo se “gubi” u arhitekturi prostora, bez viška vizualne buke. Centralni otok sa skulpturalnom formom djeluje kao most između funkcionalnog i estetskog, mjesto za brze obroke, ali i neformalna druženja.
Tamniji kameni backsplash unosi dubinu i kontrast, dok diskretna rasvjeta ispod elemenata dodatno naglašava teksturu materijala.
U privatnim zonama, dizajn se smiruje. Glavna spavaća soba oslanja se na neutralnu paletu, ali kroz slojeve materijala i suptilne detalje zadržava karakter prostora iz dnevne zone. Tapacirani uzglavlja, zidne obloge i diskretna rasvjeta stvaraju osjećaj zatvorenog, zaštićenog ambijenta.
Ono što je zanimljivo jeste kako se i ovdje provlači ista ideja, spoj savremenog i poznatog. Tepisi, teksture i tonovi podsjećaju na tradicionalne elemente, ali su interpretirani kroz savremeni minimalizam. Nema viška dekoracije, ali prostor nije ni sterilan.
Velike staklene površine i dalje ostaju ključne, ali su filtrirane zavjesama koje omogućavaju kontrolu svjetla i privatnosti. Tako prostor zadržava vezu s okolinom, ali bez gubitka intime.
Dječiji prostor donosi potpuno drugačiju energiju, ali bez izlaska iz ukupnog koncepta stana. Ovdje se pojavljuju boje, zaobljene forme i razigrani elementi, ali sve ostaje unutar jasno definisanog arhitektonskog jezika.
Krevet na sprat integrisan je u strukturu prostora, gotovo kao mali arhitektonski element, dok zona za igru koristi prirodno svjetlo kao ključni resurs. Namještaj je prilagođen mjerilu djeteta, ali estetski komunicira s ostatkom interijera.
Ono što ovaj prostor izdvaja jeste balans, dovoljno je razigran da odgovori na potrebe djeteta, ali dovoljno promišljen da ostane dio cjelokupne priče stana. Nema “dječijeg kiča”, nego se kroz dizajn razvija osjećaj prostora od najranije dobi.
TEKST: Ada Ćeremida
U hodniku nekoliko centimetara može odlučiti hoće li prostor funkcionisati kao prolaz ili kao još jedna prostorija koju stalno zaobilazimo.
Jesen polako mijenja i način na koji koristimo ulaz u dom. Odjednom se vraćaju jakne, čizme, kišobrani, torbe i svi oni predmeti koji ljeti mogu proći gotovo neprimijećeno, a već s prvim hladnijim danima završe na prvoj slobodnoj površini.
Kod uskog hodnika problem najčešće nije samo nedostatak kvadrata. Problem je pokušaj da u prostor koji je prvenstveno namijenjen kretanju smjestimo namještaj projektovan za mnogo veće prostorije.
Klasični ormari često imaju dubinu oko 55 do 60 centimetara, što ima smisla kada u njima želimo vješati odjeću. U hodniku širine u kojem je svaki centimetar važan, takav element vrlo brzo može preuzeti prostor.
Zato ćemo 30 centimetara uzeti kao početnu liniju razmišljanja. Nekada će biti dovoljno 15 centimetara za policu za ključeve, nekada će 35 ili 40 centimetara imati smisla za određeni element. Važnije je pitanje: koliko prostora predmet zaista mora zauzeti da bi obavljao svoju funkciju?
Od te ideje kreće šest principa kojima mali ili uski hodnik možemo pretvoriti u prostor koji radi mnogo više, bez osjećaja da smo ga dodatno zatrpali.
Prije ormara, konzole ili klupe, izmjerite koliko prostora mora ostati slobodno za svakodnevno kretanje, otvaranje vrata i prolazak dvije osobe.
Tu naših 30 centimetara postaje korisna početna mjera za razmišljanje.
Plitki ormarić za obuću, konzola ili zatvoreni element dubine oko 25 do 30 centimetara može ponuditi dovoljno mjesta za sitnice koje nam trebaju pri izlasku iz kuće, bez efekta zida namještaja koji ulazi u komunikaciju.
Za ključeve, naočale ili poštu često vam ne treba čak ni toliko. Polica dubine 10 do 15 centimetara može sasvim dovoljno funkcionisati kao mala landing zona.
Drugim riječima, ne počinjite od komada namještaja koji želite kupiti. Počnite od količine prostora koju hodnik može dati.
Uski hodnik rijetko može podnijeti veliki ormar dubine 60 centimetara, ali zato često ima potpuno neiskorišten zid iznad naše visine pogleda.
Umjesto jednog masivnog elementa, storage možemo podijeliti vertikalno.
Visoki, plići ormarići, zatvorene police iznad nivoa očiju ili elementi koji se protežu gotovo do stropa mogu preuzeti sezonske stvari koje ne koristimo svaki dan. Šalovi, rukavice, dodatne torbe ili obuća koju trenutno ne nosimo ne moraju zauzimati najdostupniji dio hodnika.
Dobra hijerarhija je jednostavna: ono što koristite svakodnevno ostaje nisko i nadohvat ruke, dok ono što koristite povremeno ide prema gore.
Tako hodnik dobija storage bez potrebe da ga pretvorimo u garderober.
Mali prostor mnogo brže djeluje neuredno jer sve predmete vidimo gotovo istovremeno.
Zato zatvoreno odlaganje u hodniku ima veliku vrijednost. Cipele, sredstva za održavanje obuće, kablovi, kese i deset zimskih dodataka ne moraju postati dio kompozicije prostora.
Ipak, cilj nije sakriti svaki predmet.
Kaput koji trenutno nosite, lijepa torba ili jedna korpa mogu ostati vidljivi i prostoru dati osjećaj da se zaista koristi. Princip je sličan ostatku interijera: ono što je praktično i vizuelno zanimljivo možemo pokazati, a ono što stvara šum skloniti iza fronti.
U vrlo malom hodniku ta razlika može biti važnija od dodatnog kvadratnog metra.
Kada nema dovoljno mjesta, svaki novi komad namještaja treba opravdati prostor koji zauzima.
Ako širina hodnika dozvoljava klupu, neka ispod nje bude prostor za obuću. Ako imate ogledalo, model s plitkom policom može preuzeti ključeve i sitnice. Zidna konzola može istovremeno biti mjesto za odlaganje i vizuelna tačka koja prekida dugi prazan zid.
Kod veoma uskih hodnika ovo ne mora značiti klasičan multifunkcionalni komad namještaja. Nekada je dovoljno spojiti kukice + policu + ogledalo na istoj vertikalnoj površini i dobiti tri funkcije bez zauzimanja poda.
Što manje kvadrata imamo, to više smisla treba imati svaki centimetar koji koristimo.
Pogledajte hodnik još jednom, ali ovaj put ne samo u visini očiju.
Prostor iznad vrata, kratki zid između dvoja vrata, ugao koji ostaje prazan ili posljednjih 30 centimetara zida mogu postati korisniji od još jednog velikog komada namještaja.
Iznad vrata može stati zatvoren element za sezonske stvari. Na uskom zidu može biti nekoliko kukica. U uglu pored ulaza može stajati visoka korpa za kišobrane.
Ovo je posebno korisno u starijim stanovima gdje hodnici često imaju mnogo vrata i malo kontinuiranih zidnih površina. Umjesto borbe s tlocrtom, koristimo male fragmente koje nam je već dao.
Ogledalo u uskom hodniku nije samo mjesto na kojem provjeravamo outfit prije izlaska.
Postavljeno tako da reflektuje svjetlo ili otvor prema drugoj prostoriji, može vizuelno proširiti prostor i prekinuti osjećaj dugog, zatvorenog tunela.
Isto vrijedi za rasvjetu.
Jedna centralna plafonjerka često naglašava dužinu hodnika i ostavlja njegove krajeve u sjeni. Više manjih izvora svjetla, zidne lampe ili diskretna indirektna rasvjeta mogu bolje definisati zidove i učiniti prostor vizuelno širim.
Ako uz ogledalo dodate topliji bočni izvor svjetla, dobijate i mnogo ugodniji prelaz iz hladnijeg vanjskog prostora u dom tokom jeseni i zime.
U hodniku u kojem nemamo mnogo mjesta za dekoraciju, svjetlo praktično postaje materijal kojim uređujemo prostor.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
