TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 6.9.2026.
Ryō wo toru polazi od jednostavne ideje: ne moramo uvijek rashladiti cijelu prostoriju da bismo u njoj osjetili hladnoću.
Septembar je tu, ljetne stvari polako sklanjamo iz ormara, ali temperatura često nema isti plan. Upravo je taj period, kada smo već mentalno spremni za otvorene prozore, svježija jutra i prve slojeve odjeće, možda najbolji trenutak da upoznamo japanski koncept ryō wo toru.
Najbliže bismo ga mogli prevesti kao “tražiti hladnoću” ili “uhvatiti hladnoću”, odnosno pronaći način da ublažimo osjećaj vrućine. I ne, ne radi se o nekoj drevnoj verziji klima-uređaja. Mnogo je zanimljivije od toga: arhitektura, strujanje zraka, voda, teksture, zvuk i svjetlost zajedno se koriste kako bi tijelo, ali i naša čula, prostor doživjeli svježijim.
Prije klima-uređaja, japanska kuća morala je odgovoriti na ljeta koja su istovremeno veoma topla i vlažna. Zato je tradicionalna arhitektura razvijala načine da direktno sunce uopće ne dođe duboko u prostor, da se akumulirana toplina može osloboditi i da povjetarac ima jasan put kroz kuću. Duboke strehe, veliki otvori i pomične pregrade nisu bili samo estetski elementi, nego dio tog odgovora na klimu. Japanski izvori o tradicionalnom stanovanju čak navode staru misao iz Tsurezureguse prema kojoj kuću treba graditi prvenstveno imajući ljeto na umu.
Tu zapravo počinjemo razumijevati ryō wo toru. Umjesto da zatvorimo prostor i pokušamo kontrolirati svaki stepen njegove temperature, ideja je prvo vidjeti gdje možemo zaustaviti sunce, odakle dolazi zrak i kako ga možemo pustiti unutra.
Tradicionalne sudare i yoshizu pregrade izrađene od bambusa ili trske postavljaju se s vanjske strane kuće. Njihova funkcija zvuči vrlo savremeno: zaustaviti direktno sunčevo zračenje prije nego što ono zagrije unutrašnjost, ali pritom ne blokirati kretanje zraka. Kada između sjenila i kuće ostane prostor, nastaje zasjenjena zona kroz koju i dalje može cirkulirati zrak.
To je možda i najjednostavnija lekcija koju možemo prenijeti u savremeni stan. Spuštene vanjske roletne, tende ili sjenila prije najtoplijeg dijela dana mogu imati mnogo veći smisao nego čekati da se staklo, zavjese i prostor već zagriju. A kada vanjska temperatura dozvoli, otvaranje prozora na suprotnim stranama prostora stvara upravo ono što je tradicionalnoj japanskoj kući bilo toliko važno: putanju za zrak.
Tu se pojavljuje i plava. U japanskom doživljaju ljeta nijanse plave, svijetloplave i plavozelene prizivaju vodu, sjenu i svježinu, pa hladnoća više nije samo nešto što osjećamo na koži nego i nešto što možemo vidjeti. Zbog toga se ljeti češće pojavljuju plavi tekstili, prozirno ili blago obojeno staklo i predmeti koji podsjećaju na površinu vode.
Ideja nije obojiti cijeli stan u plavo. Dovoljni su mali vizuelni signali: staklena vaza u vodenoplavoj nijansi, lagani plavi tekstil, zdjela od prozirnog stakla ili nekoliko hladnijih tonova među neutralnim materijalima. Termometar zbog njih neće pokazati nižu temperaturu, ali upravo je to jedan od najzanimljivijih principa ryō wo toru : naš osjećaj topline ne određuje samo temperatura zraka, nego i ono što prostor poručuje našim čulima.
Ryō wo toru nije zanimljiv samo zbog onoga što fizički snižava temperaturu. Japanska ljetna kultura koristi i stvari koje stvaraju osjećaj svježine, iako termometar možda ostaje na istom broju.
Zato se tokom toplijih mjeseci pojavljuju prozirno staklo, lagani materijali poput lana, ratana i rogoza, voda, zelenilo i predmeti koji vizuelno djeluju manje “teško”. Japanski arhitektonski izvori upravo takve sezonske promjene materijala navode kao način stvaranja osjećaja hladnoće, uz staklene predmete i druge detalje koji prostor čine vizuelno svježijim.
I zvuk ima svoju ulogu. Fūrin, malo japansko zvono koje reaguje na povjetarac, jedan je od prepoznatljivih zvukova japanskog ljeta. Sam zvuk, naravno, ne rashlađuje sobu, ali signalizira da se zrak kreće, dok prozirno staklo od kojeg se često izrađuje dodatno stvara vizuelnu asocijaciju na hladnoću. Japanska vlada ovaj fenomen opisuje upravo kao stvaranje osvježavajućeg osjećaja kroz oči i uši.
Drugim riječima, možda nije potrebno da svaki element interijera aktivno snižava temperaturu. Neki od njih jednostavno trebaju pomoći da naš mozak prostor čita kao lakši, prozračniji i svježiji.
Jedan od najljepših primjera je uchimizu, tradicionalna praksa prskanja vode po zemlji, ulici ili prostoru ispred kuće. Ovdje više ne govorimo samo o percepciji. Dok voda isparava, ona preuzima dio topline s površine, pa može sniziti temperaturu neposrednog okruženja, praksa se povezuje najmanje s Edo periodom i posebno se koristila ujutro ili predvečer, kada voda neće odmah nestati pod direktnim suncem.
Naravno, ne predlažemo da krenete polijevati balkon usred podneva. Zanimljivija je sama logika iza toga: hladnoća se ne proizvodi samo jednim uređajem, nego nizom malih odluka koje mijenjaju mikroklimu oko nas.
Ne treba vam tradicionalna japanska kuća da biste posudili nešto od ove ideje. Za početak, zaustavite sunce prije nego što zagrije staklo, napravite strujanje zraka kada vanjska temperatura padne, zamijenite teške prekrivače i tekstile laganijim lanom ili pamukom i ostavite više praznog prostora oko predmeta kako prostor ne bi vizuelno djelovao zagušeno. Staklena vaza s vodom, prozirni predmeti, zelenilo ili jednostavno zvuk otvorenog prozora možda neće promijeniti broj na termometru, ali mogu promijeniti način na koji doživljavamo prostor.
I možda nam je upravo to zanimljivo dok se ljeto polako povlači, a vrućina još odbija otići. Ryō wo toru nas podsjeća da rashlađivanje doma ne mora početi tipkom na daljinskom. Može početi sjenom, povjetarcem, materijalom pod rukom ili čašom kroz koju prolazi popodnevno svjetlo.
Naravno, kod ekstremnih temperatura ovakve metode nisu zamjena za adekvatno hlađenje i zaštitu od vrućine. Ali za one dane između ljeta i jeseni, kada nam treba samo nekoliko stepeni više osjećaja svježine, japanska ideja “hvatanja hladnoće” djeluje kao prilično dobra lekcija za interijer.
TEKST: Ada Ćeremida
Ako vaš sto u dnevnom boravku uvijek završi s istom kombinacijom knjige, svijeće i vaze, možda problem nije u tome što mu treba još dekora, nego nešto potpuno neočekivano.
Godinama smo sto u dnevnom boravku slagali gotovo po formuli: nekoliko knjiga, svijeća, mala vaza, eventualno pladanj koji sve drži uredno na jednom mjestu. Lijepo izgleda, ali nakon toliko verzija iste ideje teško je izbjeći osjećaj da smo taj kadar već negdje vidjeli.
Interijeri u 2026. ionako se sve više udaljavaju od savršeno usklađenih prostorija. Vraćaju se lične kolekcije, vintage komadi, tamnije drvo, patina, neobične kombinacije materijala i predmeti koji možda nisu očigledan par, ali zajedno pričaju bolju priču.
I tu maksimalizam ne mora značiti deset predmeta na svakom slobodnom centimetru. Možete voljeti miran, gotovo minimalistički prostor i svejedno mu dati onu malu dozu neobičnosti: predmet pronađen na putovanju, stari svijećnjak koji nije dio seta ili zdjelu čija tekstura privlači pogled. Umjesto savršene simetrije, ove jeseni bismo sto u dnevnom boravku radije stilizirali kroz šest detalja koji izgledaju malo spontanije, slojevitije i, najvažnije, više kao vi.
Ne mora imati jasnu funkciju, ne mora se slagati s vazom i definitivno ne mora dolaziti u paru. Mala skulptura, neobična kutija, stari predmet s buvljaka, kamen donesen s putovanja ili nešto što bi neko drugi vjerovatno pitao: “Šta je ovo?” može biti upravo ono što nedostaje prostoru. U 2026. taj mali trenutak iznenađenja često djeluje mnogo savremenije od predmeta kupljenih samo zato što pripadaju istoj kolekciji.
Tamno drvo ove godine ponovo dobija ozbiljniju ulogu u interijerima, od oraha i burl drveta do gotovo espresso tonova. Na stolu nam je dovoljna jedna velika drvena zdjela, posebno ako ima izraženu teksturu, godove ili nepravilnu formu. Možete je ostaviti potpuno praznu ili ubaciti nekoliko sezonskih plodova, ali nema potrebe da oko nje gradite još pet dekorativnih slojeva.
Za jesen ne trebamo buket koji zauzima pola stola. Nekoliko grana, jedan zanimljiv list ili cvijet postavljen u nisku, skulpturalnu posudu daju dovoljno boje i visine bez osjećaja klasične dekoracije. Namjerna praznina između elemenata ovdje je jednako važna kao i sami elementi, zbog čega ovakav aranžman posebno dobro funkcioniše uz ostatak stola koji nije pretrpan.
Ako već palimo svijeće čim večeri postanu duže, ove jeseni bismo preskočili identičan set. Mesingani svijećnjak pored srebrnog, različite visine ili komad s vidljivom patinom daju stolu osjećaj da se slagao godinama, a ne jedno poslijepodne. Vintage i antikni detalji trenutno se i šire vraćaju upravo zbog karaktera koji novi, savršeno završeni predmeti teško mogu imitirati.
Ne mora sav styling ostati na glavnom stolu u dnevnom boravku. Mali pomoćni stolić ili tabure uz njega može preuzeti svijećnjak, lampu, knjigu ili čašu i odmah napraviti zanimljiviju, slojevitiju kompoziciju. Birajte komad koji se razlikuje po visini, materijalu ili boji od glavnog stola, jer upravo taj mali mismatch daje prostoru više karaktera. Bonus je što ga možete pomjerati gdje god vam zatreba, pa dekoracija zapravo dobija i funkciju.
Bordo, konjak, maslinasto, smeđe ili gotovo crno staklo unosi boju bez potrebe da cijela prostorija dobije novu paletu. Dovoljna je niska zdjela, mala vaza ili jedan zanimljiv stakleni objekt koji će tokom dana hvatati svjetlost, a navečer izgledati gotovo skulpturalno. Uz tamnije drvo, metal i tekstil, upravo taj prozirni, ali duboki ton sprječava da cijela jesenska postavka postane preteška.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
