TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 13.5.2026.
Postoje arhitekti čije zgrade poznajemo toliko dobro da zaboravimo da je iza njih postojao stvarni čovjek, sa navikama, kontradikcijama, radnim stolom i svakodnevicom.
Upravo je jednog takvog Juraja Neidhardta otvorio i panel razgovor povodom novog, dopunjenog izdanja knjige Juraj Neidhardt – Život i djelo autorice Jelice Karlić Kapetanović.
Knjigu, koja je prvi put objavljena devedesetih godina, ovog puta u proširenom izdanju donosi izdavačka kuća IK Vrijeme, uz dodatne arhivske materijale, skice i detalje koji Neidhardta približavaju izvan njegovih najpoznatijih projekata.
Razgovor je okupio njegovu kćerku Tatjanu Neidhardt, kao i arhitekte Amira Vuka Zeca, Nerminu Zagoru i Vedada Islambegovića, čiji profesionalni i autorski putevi na različite načine nastavljaju dijalog sa Neidhardtovim naslijeđem.
Umjesto još jednog razgovora o modernizmu i urbanizmu Sarajeva, fokus se gotovo spontano pomjerio na način na koji je živio, crtao, podučavao i posmatrao grad.
Upravo su ti mali momenti otkrili možda i najzanimljiviji sloj njegove ostavštine, onaj koji se ne može vidjeti samo kroz fasade i urbanističke planove.
Tatjana Neidhardt tokom razgovora podijelila je detalj koji je možda najbolje približio njenog oca izvan arhitekture: njegov radni sto bio je okrenut prema prozoru i vrtu, dok su tragovi tuša ostajali doslovno po cijelom prostoru.
U vremenu prije računara, crtanje je bilo fizičan, spor i gotovo ritualan proces, a mrlje od tuša bile su sastavni dio svakodnevice, ne nered. Upravo kroz takve slike Neidhardt više ne djeluje kao ime iz udžbenika, nego kao čovjek koji je sate provodio skicirajući između papira, svjetla i pogleda prema zelenilu.
Možda upravo zato njegovi projekti nikada nisu djelovali hladno ili strogo odvojeno od prirode.
Foto: @sirisabella
Profesorica i arhitektica Nermina Zagora govorila je o Neidhardtu kao arhitekti koji je mnogo prije savremenih teorija participacije razumio važnost direktnog odnosa sa zajednicom. Vodio je studente na prvomajske uranke, razgovarao s građanima i vjerovao da arhitektura ne može nastajati izolovano od svakodnevnog života ljudi.
Njegovi tekstovi i projekti često su insistirali na parkovima, vrtovima i ozelenjenim međuprostorima dostupnim svima, posebno u radničkim naseljima. Ta ideja grada kao prostora susreta i zajedništva danas djeluje možda jednako aktuelno kao i u vremenu kada ju je zagovarao.
Foto: @tanjasoftic
Jedno od pitanja tokom panela bilo je i kako bi se Juraj Neidhardt danas odnosio prema vještačkoj inteligenciji i savremenim alatima koji mijenjaju arhitekturu.
Tatjana Neidhardt kroz osmijeh je podsjetila da njen otac dugo nije želio koristiti ni rapidograf, nego je ostajao vjeran naliv peru i crtanju rukom, dok telefoni i televizor u njihov dom dolaze mnogo kasnije jer jednostavno nije bio ljubitelj tehnologije. 
Zato zanimljivo djeluje kontrast između njegove privatne distance prema tehnološkim novitetima i ideja koje su za svoje vrijeme bile gotovo futurističke, poput pokretnog pločnika koji je predstavljao još 1935. godine u Parizu.
Tatjana je dodala kako je njegovo osnovno izražajno sredstvo uvijek bila maketa i fizički odnos prema prostoru, zbog čega vjeruje da bi i danas vjerovatno insistirao na direktnom, materijalnom razumijevanju arhitekture. Možda upravo u toj kombinaciji analognog procesa i bezvremenskih ideja leži razlog zbog kojeg Neidhardt i dalje djeluje toliko savremeno.
Tatjana Neidhardt evocirala je i atmosferu arhitektonskih konkursa šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su se veliki projekti crtali ručno na tuš paus papiru, a kopije izrađivale na ozalitima prepoznatljivog narandžastog tona i mirisa amonijaka. Po podovima stana bile su razvučene makete, fotografije i veliki kartoni na koje su se lijepile faze projekta.
Posebno emotivan detalj bio je trenutak kada je spomenula kako je Neidhardtova supruga pravila ljepilo od vode i brašna kako bi se crteži mogli montirati na panele za prezentacije.
Cijela priča djelovala je kao podsjetnik na vrijeme kada je arhitektura bila izrazito kolektivan, fizički i gotovo zanatski proces.
Arhitekta Amir Vuk Zec podsjetio je na zanimljiv detalj koji se često zanemaruje kada govorimo o Neidhardtu i modernizmu: kod njega gotovo nikada nećete pronaći potpuno ravni krov. Iako ga danas često povezujemo sa modernom arhitekturom, njegov pristup bio je mnogo organskiji i bliži prostoru Bosne i Hercegovine, njenom reljefu i naslijeđu.
Kao jednu od referenci spomenuo je Tašlihan i način na koji je Neidhardt promišljao prostor kroz slojeve, sjenu, kretanje i teksturu. Upravo zbog toga njegova arhitektura ni danas ne djeluje kao kopija internacionalnog modernizma, nego kao nešto duboko vezano za Sarajevo.
Tokom panela citirane su i njegove riječi o važnosti arhitektonske skice, za koju je smatrao da ima veću vrijednost od same fotografije.
Objašnjavao je da arhitekta tek kroz crtanje zaista registruje volumen, strukturu, proporciju i prostorne odnose, zbog čega skica postaje lično iskustvo prostora, a ne samo njegova dokumentacija.
Profesor Salihović upravo je taj način razmišljanja opisao kao temelj Neidhardtovog procesa, koji je uvijek kretao od cjeline prema detalju i od analize prema sintezi. U vremenu rendera i brzih vizualizacija, ta ideja danas djeluje gotovo radikalno.
Ovo su tek neki od fragmenata i anegdota koje su tokom večeri otvorile jednu mnogo intimniju sliku Juraja Neidhardta od one koju poznajemo kroz njegove zgrade i urbanističke planove.
Upravo zato novo, dopunjeno izdanje knjige Jelice Karlić Kapetanović ne djeluje samo kao arhitektonska publikacija, nego i kao vrijedan fundament kao i arhiv jednog vremena, načina rada i razmišljanja o gradu koji je i danas nevjerovatno aktuelan.
Posebno jer ovakva izdanja, koja donosi IK Vrijeme, otvaraju prostor za drugačije i detaljnije čitanje regionalne arhitektonske scene i ljudi koji su je oblikovali.
Kroz skice, fotografije, zapise i priče ljudi koji su ga poznavali, Neidhardt se ovdje pojavljuje ne samo kao arhitekta Sarajeva, nego i kao profesor, crtač, mislilac i čovjek svakodnevnih rituala.
A možda je upravo u tim malim detaljima ostao njegov najveći trag.
Foto: @af_unsa
TEKST: Ada Ćeremida
Kada govorimo o Svjetskom prvenstvu, najčešće razmišljamo o reprezentacijama, navijačima i trenucima koji ulaze u sportsku historiju.
Ipak, svaki Mundijal istovremeno je i prilika da se pažnja usmjeri na prostore u kojima se ta historija događa. Ovogodišnje prvenstvo, koje će zajednički ugostiti Meksiko, Sjedinjene Američke Države i Kanada, donosi možda i najzanimljiviju kolekciju stadiona do sada od objekata koji su postali simboli svojih gradova do novih arhitektonskih ikona koje pomjeraju granice sportskog dizajna. 
Foto: @duncshot , @dro.espino , @arvic_iii
U Sjevernoj Americi stadion odavno nije samo mjesto za utakmicu, već važan dio urbanog identiteta, infrastrukture i javnog života. Upravo zato iza mnogih od ovih projekata stoje neka od najpoznatijih arhitektonskih imena svijeta, sa zadatkom da kreiraju iskustvo koje počinje mnogo prije prvog zvižduka.
Dok odbrojavamo dane do početka prvenstva, izdvojili smo stadione čija je arhitektura jednako zanimljiva kao i utakmice koje će na njima biti odigrane.
Ono što Estadio BBVA čini posebnim nije samo nogomet nego način na koji je arhitektura doslovno uključila krajolik u projekat. Stadion su projektovali arhitektonski studio Populous zajedno s meksičkim uredom VFO Arquitectos, a inspiraciju su pronašli u industrijskom identitetu Monterreya, grada čija je historija neraskidivo vezana za proizvodnju čelika.
Zato nije slučajno što ga lokalci nazivaju "El Gigante de Acero" ili Čelični div. Konstrukcija koristi snažne čelične elemente i otvorene vizure koje usmjeravaju pogled prema planini Cerro de la Silla, jednom od najprepoznatljivijih prirodnih simbola Meksika.
Sa kapacitetom od oko 53.500 mjesta, stadion će tokom Svjetskog prvenstva ugostiti četiri utakmice, uključujući tri grupne i jednu nokaut faze. Posebnost je upravo osjećaj da planinski masiv postaje dio scenografije svake utakmice.
Kada je otvoren 2017. godine, Mercedes-Benz Stadium odmah je postao jedan od najambicioznijih sportskih objekata svijeta. Projektovao ga je studio HOK, a njegov najpoznatiji element je revolucionarni pokretni krov sastavljen od osam trouglastih panela koji se otvaraju poput objektiva fotoaparata.
Arhitekti su inspiraciju pronašli u oculusu rimskog Panteona, stvarajući efekat koji stadion pretvara u ogromnu skulpturu kada se krov otvori.
Unutrašnjost dodatno naglašava futuristički karakter zahvaljujući kružnom LED ekranu od 360 stepeni koji okružuje cijeli teren. Sa kapacitetom od oko 71.000 mjesta, Atlanta će ugostiti osam utakmica Svjetskog prvenstva, uključujući i jedno polufinale.
MetLife Stadium možda nema pokretni krov ni futurističke forme Atlante, ali njegova fasada jedna je od najzanimljivijih u savremenoj sportskoj arhitekturi. Projektovali su ga 360 Architecture, EwingCole i Rockwell Group, koristeći aluminijske lamele koje tokom dana reflektiraju svjetlost, a noću se pretvaraju u ogromnu osvijetljenu opnu.
Kapacitet prelazi 82.000 mjesta, što ga čini najvećim stadionom Mundijala 2026. Upravo će ovdje biti odigrano veliko finale 19. jula, čime će stadion postati centralna pozornica najvećeg sportskog događaja na svijetu.
BC Place je otvoren 1983. godine kao najveći stadion na svijetu sa zračnim kupolastim krovom, ali njegova prava arhitektonska transformacija dogodila se nakon Zimskih olimpijskih igara 2010.
Tada je stadion dobio novi kablovski podržan pokretni krov, koji je u trenutku završetka bio najveći takav sistem na svijetu.
Projekat obnove vodio je Stantec Architecture, dok je originalni stadion projektovao Studio Phillips Barratt.
Rezultat je prostor koji se može potpuno otvoriti prema nebu Vancouvera ili zatvoriti u akustičnu arenu. Kapacitet za Svjetsko prvenstvo iznosi oko 54.500 mjesta, a stadion će biti domaćin sedam utakmica uključujući i nokaut fazu.
Levi's Stadium, dom San Francisco 49ersa, projektovao je HNTB u saradnji s arhitektonskim studijem Gensler. Za razliku od mnogih stadiona koji se oslanjaju na monumentalnost, ovaj projekat fokus stavlja na održivost. Na krovu se nalaze solarni paneli, dok je jedna od fasada pretvorena u veliki zeleni zid sa živom vegetacijom.
Kapacitet stadiona za Svjetsko prvenstvo iznosi oko 68.500 mjesta, a ugostit će više utakmica turnira. Njegov značaj u arhitektonskim krugovima dolazi iz činjenice da je među prvim velikim sportskim objektima projektovanim prema visokim standardima energetske efikasnosti.
Za razliku od futurističkih stadiona Atlante ili Monterreya, Arrowhead Stadium predstavlja drugačiji pristup. Projektovali su ga arhitekti iz kancelarije Kivett & Myers, a otvoren je još 1972. godine. Njegov dizajn fokusiran je na jednu stvar: približiti publiku terenu što je više moguće.
Sa više od 76.000 sjedišta, Arrowhead je poznat kao jedan od najglasnijih stadiona na svijetu zahvaljujući strmim tribinama koje zadržavaju zvuk unutar objekta. Upravo zato se često navodi kao primjer kako dobra arhitektura ne mora biti spektakularna da bi bila efektna.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
