TEKST: Marija Perić

DATUM OBJAVE: 7.9.2021.

Ivana Čuljak Lošić dama je koja je započela priču pod imenom 'Neka jedu kolače' i svakodnevno stvara magična slastičarska remek djela u obliku neodoljivih slastica.

Njene torte i kolači prepoznati su u regiji kao vizualno primamljive i jedinstveno dekorirane slastice koje podjednako oduševljavaju okusom. Upravo zato ni mi nismo mogli odoljeti da ne zavirimo u njenu rutinu i saznamo kako nastaju njeni posebni deserti.

Njeno prvo gastro iskustvo započelo je na Masterchefu i upravo ju je ovo kulinarsko natjecanje upoznalo sa neodoljivim svijetom kolača i torti. Ivana je nedavno otvorila i svoju slastičarnicu 'Neka jedu kolače' u Zagrebu koja je ubrzo postala omiljeno mjesto susreta i mjesto kušanja ukusnih slastica u njenom potpisu.

U razgovoru s Ivanom otkrili smo što joj je još pomoglo da izgradi karijeru u slastičarstvu, kao i otkud joj ideja za kreativno ime brenda. Također, podijelila je s nama gdje pronalazi inspiraciju za ukrašavanje torti i kolača, koje sastojke koristi, kao i kako se odvijao cijeli proces dizajniranja i otvaranja njene bajkovite slastičarnice u Zagrebu.

Ivanine odgovore otkrijte u nastavku.

Kreativno ime 'Neka jedu kolače' poznato je u regiji. Odakle ideja za baš ovo ime?

Ideja je nastala još davno,nastala je kao spoj ljubavi prema povijesti, imalo je vezu sa hranom tj. kolačima i jednu malu dozu sarkazma koji jednim dijelom (nikako u lošem smislu) zna krasiti moj humor.

Foto: @nikmaticphotography

Baviti se slastičarstvom nije bio vaš prvi izbor. Kako ste otkrili da je ova karijera vaš idealni put te koji su bili prvi koraci do ostvarenja slastičarskog sna koji živite danas?

Istina, nije bio moj prvi izbor. Odlučiti se u okolini u kojoj živim bilo je pomalo ludo, jer ako dobro učiš ide se na faks. Moja ljubav za kuhanjem bila je prisutna cijeli život. Tek nakon Masterchefa sam shvatila da se s tim želim baviti i da trebam učiti. Taj proces je trajao dugo, bilo je lijepo ali jako i teško gdje sam shvatila da je život u kuhinji jako težak, ali ja sam ga odlučila tako prihvatiti jer mene je činio sretnom.

Foto: @nikmaticphotography

Put je počeo kroz rad i obuke u kuhinjama cijelog svijeta, da bi nakon Iskustva i znanja koje sam stekla vratila se svojoj bazi u Zagrebu. I tu je zapravo prije godinu dana nova priča počela…

Foto: @nikmaticphotography

Što biste preporučili našim čitateljicama kada je u pitanju početak rada na vlastitom snu i izgradnja karijere koju žele i vole?

Jednom sam napisala jedan recept pa ću ga podijeliti i ovdje vama:

RECEPT "OSTVARENI SAN by @nekajedukolace"

Potrebno vam je:

  • 20 godina ljubavi
  • 10 g želje
  • 8 godina rada u kuhinji,
  • 5,8 litara suza
  • 35 ožiljaka,
  • 4 opekotine drugog stupnja,
  • 5 sati spavanja dnevno x 6 godina,
  • 4 godine putovanja i obuke po svijetu,
  • 2 Božića bez obitelji
  • 2 Uskrsa bez obitelji
  • 4 propuštena In Music festivala
  • 28 svadbi bez mene u kolu,
  • 53 rođendana meni bitnih ljudi bez mojih torti,
  • 8 propuštenih derneka za svetog Antu,
  • 5 kg Strpljenja
  • 7 kg Gonjanja papira
  • 1 kg Hrabrosti,
  • 1 kg Ludosti
  • + par dobrih ljudi po vlastitom izboru da vas dignu kad je zbilja teško.
  • Prstohvat kreativnosti.

PRIPREMA:

Sve sastojke skupa dobro izmiješati, ostaviti par godina da se dobro prožme. Razvaljati za vrijeme Korone. Ako je malo teže razvući smjesu zovete nekog da vam da ruke. Oblikovati. Ispeći sve skupa u mjesec dana.

Nije tako teško, samo vam se čini.

Dobar tek.

Foto: @nikmaticphotography

Vaše slastice možemo kušati u slastičarnici 'Neka jedu kolače' sa zagrebačkom adresom. Što je bila inspiracija za uređenje i što vam je najdraža anegdota koju pamtite iz perioda planiranja i realizacije?

U dijelu uređenja su mi uvelike pomogli vlasnici A most Unusual Gardena, gdje je moja slastičarnica i smještena. Mario i Ivan su taj prostor već prije uredili bajkovito sa kućicom na drvetu i jedan prostor kao da je samo čekao mene. Mario je inače akademski slikar tako da je i sve moje popratne želje ostvario.

Tada smo bili u lockdownu i jedino što smo čekali je samo da otvorimo.

Također nagradu za strpljenje osvojila je osoba koja je zaslužna za branding i logo -  Ana Lukenda.  Ana je bila uz mene dok smo radile neke male priče i zaslužila je da bude uz mene kad sam evo odvažila se za nešto veliko. Priznajem, znam gnjaviti ljude ali mislim da sam Anu najviše.

Ana je svoj dio vrhunski odradila i ponosna sam da su i moji prijatelji dio moje priče i uspjeha.

Vaše torte posebna su remek djela. Postoji li neka torta koja vam je odnijela najviše vremena za pripremu i dekoriranje? A koja torta vam je bila najdraža?

Za svaku našu tortu  se trudimo da bude individualna, neke su poprilično zahtjevne i puno njih radimo po željama i zahtjevima kupaca.

Foto: @nikmaticphotography

Teško je reći koja nam je najdraža, jer u svaku se doslovno zaljubimo, pogotovo u one u kojima imamo potpunu slobodu ukrašavanja.

Foto: @nikmaticphotography

Slastičarske čarolije koje proizvodite u svojoj kuhinji uvijek izgledaju čarobno i nesvakidašnje. Gdje pronalazite inspiraciju za dekoriranje i kako birate namirnice za svoje slastice?

Za većinu namirnica volim naglasiti da su iz Hercegovine, jer zbilja jesu. Svaki vikend imam neku mini svježu dostavu. Meni je inspiracija moj kraj i ljudi također. Puno deserata je posvećeno zapravo meni bitnim ljudima. Dekoracija nekako samo dođe iz glave.

Osim što ste veliki zaljubljenik u sve sa slastičarskim predznakom, primijetili smo i da rado putujete. Koje su vam destinacije odnijele najveće simpatije i je li vas one ikada inspiriraju za otkrivanje novih recepata?

Mislim da sam pomalo dosadna koliko mi je jedna zemlja draža od ostalih. Ali to je Meksiko, moja vječna inspiracija. Boje, kultura i namirnice u toj zemlji, sve me to inspirira za nove recepte i slastice. Koliko je volim govori i činjenica da sam ove godine bila tamo čak dva puta.

Bilo je tu i puno drugih zemalja poput Novog Zelanda, Australije, Kolumbije, svaka me inspirirala na svoj način ali mislim da je Mexico možda zbog Esmeralde & Marisol u blagoj prednosti.

Što nam 'Neka jedu kolače' tvornica priprema ove jeseni i zime?

Još je ljeto ali ja se u glavi spremam za Božić. Spremam puno lijepih božićnih stvari, još su u procesu realizacije ali i svakako @nekajedukolace brunch. Brunchu se jako veselimo. Još je tu more ideja ali treba nekad biti i tajnovit.

Foto: @nikmaticphotography

I za kraj, ne možemo odoljeti, a da vas ne upitamo – koja je vaša omiljena slastica?

To je kao da majku pitate koje dijete više voli.

*** 

Naslovna fotografija: @karmen_oblak
Tekst: Marija Perić 


Bonjour

Nela Hasić: Rečenica 'Sad je prekasno...' me još uvijek grize.

TEKST: Bonjour.ba

Nela Hasić: Rečenica 'Sad je prekasno...' me još uvijek grize. Nela Hasić: Rečenica 'Sad je prekasno...' me još uvijek grize.

U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.

Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.

Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju. 
 

race-for-the-cure-nela-hasic-intervju_1_bonjour_ba (1)

Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink

 

U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
 

Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?


Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
 

 

Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?


Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
 

race-for-the-cure-nela-hasic-intervju_2_bonjour_ba
 

Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?

 

Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
 

 

A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?


Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.

 

Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?


Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
 

 

Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?

 

Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.

 

Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?


Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
 

 

Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?


Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.

 

Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?

 

Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
 

 

I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?


Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.

Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.

I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
 

Foto: PR


Bonjour

Bonjour.club član!

Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!