U potrazi za naslovima koji će dodatno obogatiti naše vrijeme uz topli napitak i omiljenu slasticu ove jeseni, Alis Marić, osnivačica popularnog bloga Čitaj knjigu za BONJOUR. čitatelje otkrila je 5 knjiga koje će vam se pridružiti u jesenskoj idili, od novog hit izdanja autorice kultne knjige „Jedi, moli, voli“ do autobiografije Olivere Balašević za koju Alis kaže da će vas osvojiti toplinom.

Njene preporuke donosimo u nastavku.

Alis Marić

***

Jesen je doba kad se i mi i priroda nekako počinjemo smirivati. Putovanja, ljetne aktivnosti i neprestano kretanje prestaju. Najljepše nam je doma, u udobnim foteljama, pod dekicom, uz toplu čokoladu ili čaj. To je idealno vrijeme za pročitati nekoliko dobrih knjiga koje će nas oplemeniti i pripremiti za nadolazeću zimu. Čitanje je najbolja terapija za ljude. Opušta, vodi u neke druge svjetove, uči nas novim stvarima i povezuje, a ima li boljeg vremena za posvetiti se novim naslovima od jesenskih dana i večeri. Pripremila sam vam pet dobrih naslova.

AMERIČKA PRAŠINA -  JEANINE CUMMINS (ZNANJE)

Foto: čitajknjigu

Knjiga koja je zapalila  svjetsku knjišku scenu do usijanja i o kojoj priča cijeli svijet i mene je oduševila i oduzela mi dvije noći sna.  Priča je to o prisilnom  bijegu majke i osmogodišnjeg sina od narko kartela, od ubojica koji su im pobili kompletnu obitelji za vrijeme rođendanske proslave u njihovom domu, u kojem su njih dvoje čudom preživjeli. Majka i sin nisu imali puno vremena, već su nakon par minuta trebali skupiti sve najpotrebnije stvari i krenuti na opasan i dug put od skoro četiri tisuće kilometara prema slobodi kako bi spasili  gole živote. Lydia i Luca su likovi za koje navijate od prve sekunde. Želite da im se na tom opasnom putu ništa ne dogodi, da što manje pate i da prežive. Lydia je do jučer imala predivnu knjižaru u Acapulcu, bila je sretna i zaljubljena do ušiju u svog supruga, novinara. Do jučer su još bili obitelj koja se voljela i poštivala. Imali su skladan brak, divnog sinčića i dovoljno svega. A onda je ostao samo osmogodišnji Luca za kojeg se Lydia želi i mora boriti. Za njega se naoružava najoštrijim nožem na svijetu. Za njega skače na vagone brzog vlaka, za njega je spremna ubiti. Ali, nalazi li dovoljno snage da “dotrče do cilja”? Neustrašivi i očajni, iscrpljeni i s takvim žarom za životom držat će i vas budnima do samog kraja. Ovo je priča koja govori o toliko raznih tema. Govori o patnji, boli, nezamislivom gubitku (ne možemo shvatiti kako u jednoj sekundi netko može ostati bez 16 članova najuže obitelji), o majčinskoj ljubavi, o dobroti, o solidarnosti, o lojalnosti, o ženskoj snazi, o imigrantima i svima onima koji su morali napustiti svoje domove i obitelji, a koji žele “samo” slobodu, pravo na rad i pravo na život. Ovo je roman o želji za preživljavanjem koju svi nosimo u sebi,  o vjeri i nadi u bolje sutra bez obzira na najstrašnije okolnosti.

DJEVOJKA, ŽENA, DRUGO – BERNADINE EVARISTO (PROFIL)

Foto: čitajknjigu

Od Newcastlea do Cornwalla, od prabaka rođenih početkom dvadesetog stoljeća do tinejdžerica iz  dvadeset prvog stoljeća, roman „Djevojka, žena, drugo“ slijedi svojih dvanaest likova na osobnim putovanjima kroz prostor i vrijeme tijekom proteklih stotinu godina. Svaka od njih u potrazi je za nečim – bila to zajednička povijest, neočekivana budućnost, mjesto koje bi mogla nazvati domom, osjećaj pripadnosti, ljubavnik ili ljubavnica, izgubljena majka ili otac, ili tek tračak nade...

Tijekom čitavog stoljeća promjene i rasta, borbe i života Djevojka, žena, drugo slijedi svoje vrlo različite likove na međusobno isprepletenom putovanju otkrića. Ovo je roman o budućnosti, o prošlosti. On je fikcija, on je povijest. Ovo je roman o tome tko smo danas. Nagrađen je nagradom Booker 2019. godine, a Bernadine Evaristo je prva crnkinja koja je osvojila tu prestižnu književnu nagradu.

GRAD ZA DJEVOJKE – ELIZABETH GILBERT (BUYBOOK) 

Foto: čitajknjigu

Novi hit moje omiljene autorice kultne knjige „Jedi, moli, voli“, Elizabeth Gilbert,  koji je jednako živahan, mudar i seksi.  Ovo je roman o ljubavi, slobodi i pronalaženju vlastite sreće. Godine 1940. devetnaestogodišnja Vivian Morris upravo je izbačena s koledža Vassar. Njeni bogati roditelji šalju je na Manhattan gdje živi s tetom Peg koja vodi oronulo kazalište. Vivian upoznaje cijeli niz nekonvencionalnih i karizmatičnih likova. Time se njezin svijet okreće naglavačke i trebat će joj godine da u potpunosti shvati razmjere tog sraza. Na kraju je to ipak pokrene i vodi do novog razumijevanja one vrste života za kojim žudi ali i do ljubavi njezinog života koja se izdvaja od svih ostalih.

OKRUŽENI LOŠIM ŠEFOVIMA – THOMAS ERIKSON (POETIKA)

Foto: poetika.eu

Nakon Okruženi idiotima i Okruženi psihopatima stigla je i treća uspješnica švedskog komunikologa Thomasa Eriksona, ponovno intrigantne naslovnice i privlačne naslovnice  -  Okruženi lošim šefovima. Eriksonove  knjige prevedene su na tridesetak jezika i  postale su bestseleri, kako kod nas tako i u svijetu. Očito nas sve žuljaju isti problemi i manipulacije bez obzira na nacionalnost, vjeru ili boju kože. Radnici su danas u raljama psihopata i sociopata potpuno indiferentnih prema ljudskoj patnji i mukama. To bi se moglo promijeniti nakon čitanja Eriksonovih knjiga. Nije riječ o naputcima o tome kako manipulirati ljudima, već nam ove knjige  mogu pomoći da prepoznamo obrasce ponašanja ljudi oko sebe, ali i sebe samih, i zahvaljujući tome naučimo lakše živjeti. U knjizi su obrađeni žuti, plavi, zeleni i crveni tipovi ljudskoga karaktera, točnije, načini na koji ti tipovi ljudi komuniciraju.

PLANETA DVORIŠTE – OLIVERA BALAŠEVIĆ

Foto: čitajknjigu

Poznato je da volim čitati autobiografije i biografije. Pogotovo kad ih pišu žene i kad uključuju obitelj i obiteljske uspomene. Upravo nas takve vraćaju u vlastito djetinjstvo, u majčin zagrljaj, u naše dvorište. “Planeta dvorište” odiše iskrenošću i autentičnošću autorice, nekad vrsne gimnastičarke, majke dviju djevojčica i jednog dječaka te žene poznatog vojvođanskog kantautora Đorđa Balaševića.

Olivera u ovoj knjizi opisuje putovanje u svoje najranije djetinjstvo koje je provela u rodnom Zrenjaninu, u gradu na Begeju. Njezino odrastanje je bilo  poput varljive bajke koja je tužna kad se priča, ali sretna kad se živi. Otac je Oliveru i njezinog starijeg  brata ostavio u najranijem djetinjstvu,  a njihova majka Pelka  se bez formalnog obrazovanja požrtvovno i hrabro borila kako bi im omogućila mirno i zdravo djetinjstvo, sigurno odrastanje i kasnije školovanje usprkos siromaštvu koje ih je okruživalo. Kroz dirljivo sjećanje na Oliverino djetinjstvo i njezinu hrabru majku kojoj je u konačnici ova knjiga i posvećena upoznajemo način života u tadašnjoj poslijeratnoj Jugoslaviji, upoznajemo ljude iz toga vremena za koje Olivera misli da su bili bolji prepoznavajući se po poslijeratnoj muci i nevolji te se nisu puno libili podijeliti ih s drugima. Bilo je to vrijeme kada se solidarno vodilo računa o tome da se djeca ni po čemu puno ne razlikuju jedno od drugoga i kad se društvo očito najviše primaklo humanizmu nego li ikad prije. Obitelj Savić možemo danas najbolje opisati pridjevima – pošteni, siromašni i sretni.

Ova knjiga me je doslovno osvojila svojom toplinom, prekrasnim obraćanjem i sjećanjem na majku, iskazivanjem poštovanja i divljenja prema majci, sjećanjem na male ljude koji u jednom periodu života obilježavaju naše živote a onda zauvijek iščeznu iz njih, opisom godišnjih doba, karakterističnih jela i običaja, a sve to uz dovoljnu dozu humora.  Čitanje koje osim što vam grije srce, mami i osmijeh na lice.

Foto: čitajknjigu

***

Naslovna fotografija: @aloprofile
Za BONJOUR.piše: Alis Marić

Sarajevske ulice ovih dana nisu samo prometne arterije one su platna koja pričaju priče grada. FASADA festival, koji od 2021. godine spaja umjetnost, zajednicu i ekologiju, mijenja lice Sarajeva, pretvarajući fasade u galerije pod vedrim nebom. 

Više od 3.000 m² javnih površina, 29 murala i dvije otvorene galerije ulične umjetnosti sada svjedoče transformaciji grada i zajednice, dok svaka boja i lik postaje dio trajnog dijaloga sa publikom. 



Tokom užurbanih dana FASADA festivala, razgovarali smo s Benjaminom Čengićem i Adnom Muslijom u Galeriji Manifesto, prostoru koji je odavno prerastao samo zidove i postao zajednica. 

Benjamin dijeli kako street art transformiše grad, kako umjetnici komuniciraju sa zajednicom i kako svaki mural postaje odraz duha Sarajeva, koji istovremeno diše i raste kroz boje. Adna Muslija, umjetnica, kustosica i suosnivačica Manifesto galerije, vodi nas kroz ove ulice i murale, otkrivajući male trenutke iza kulisa festivala koji rijetko ko vidi, a koji uvijek inspirišu. 

Od odabira lokacija i umjetnika do rituala koji festival svake godine čine posebnim, njen ženski pogled oblikuje energiju projekta i umjetničke scene Sarajeva.



Nakon susreta, odlučili smo prošetati i pogledati radove ovogodišnjih umjetnika na sarajevskim fasadama. Posjetili smo lokacije gdje su murali nastajali i one gdje se tek crtaju, i saznajemo detalje koji rijetko izlaze izvan ateljea i galerija.

Dok prolazimo Prusačkovom ulicom, Sarajevo izgleda kao da diše kroz boje. Svaki zid, svaka linija i svaki ton pričaju priču i Benjamin i Adna nas vode kroz priču iza festivala ovog šarenog grada.




 Svaki festival ima svoje rituale i male tradicije.   

Adna, postoji li neki ritual, trenutak ili običaj koji se uvijek ponavlja i daje posebnu energiju FASADA festivalu?

Druženje tima i gostiju poslije napornog festivalskog dana uvijek je činilo FASADA festival posebnim, zato što na taj način kolege postaju prijatelji koji postaju šira porodica. Benjamin često o FASADA-i govori kao o “porodičnom festivalu”. Ja iskreno osjećam da je to tako. 

Umjetnici i umjetnice kao što su Endo, Zmaja, ThisOne, Nush, Tizer, Simian ili Bahek i Lina svake godine dolaze na festival, bez obzira na to da li učestvuju u nekim od aktivnosti ili ne. U okolnostima kada su i vrijeme i novac za takve “izlete” veliki luksuz, njihov dolazak ukazuje na vrijednost povezanosti koja se uspostavila.



 

Još jedan ritual, a koji prati takva druženja, jeste hrana! Svake godine barem jednu večer uživamo u kulinarskoj umjetnosti našeg druga Nede u restoranu Grappa. 

Drugi neizostavni kulinarski ritual je večera na vikendici naših prijatelja, a koju “kulinarski kurira” i priprema naš drug, profesionalni kuhar s iskustvom u Michelinovim restoranima, Amor. Znate kako kažu, ljubav ide kroz stomak.





Benjamine, kako bi opisao energiju FASADA festivala jednom emocijom koju bi svako prolaznik mogao osjetiti?  

Zadovoljstvo je zasigurno emocija koja koja preovladava ovogodišnjim festivalom. Umjetnici su zadovoljni, komšije su zadovoljne, prolaznici su zadovoljni, publika također. Tim je zadovoljan, a zasad sam, za promjenu, i ja zadovoljan.


 

Postavljanje izložbi nije uvijek savršeno.   

Koji ti je bio najneobičniji ili najizazovniji zahtjev umjetnika tokom postavki izložbi?

Adna: Kvalitetna savremena umjetnost ne suzdržava se od formalnih i tehničkih izazova. To znači da i ono što će se naći na spisku produkcijskih potreba varira u spektru “od igle do lokomotive”. 

Za potrebe izložbi u Galeriji Manifesto nabavljali smo i vreće pijeska i medicinske zavoje i dim mašine i zaleđene teleće mozgove. 

Imali smo čak i tu čast da produciramo rad Kemila Bektešija, a koji je podrazumijevao stomatološke zahvate i ugradnju zlatnog zuba. 

Srećom, uvijek postoje osobe poput dr. stomatologije Azre Pirović i ordinacije Pirović koje prihvate izazov sa istim uzbuđenjem kao i mi. 



Ipak, moram naglasiti da mnoge izazove prihvatam zato što znam koliko i šta sve može izvesti Manifesto tim, ali i moj suprug i naš drug Erol, koji nerijetko nastave tamo gdje smo mi zapeli. 

Puno je drugarica i drugova, članova naših porodica koji nam pomažu i čiji je rad u Manifestu publici nevidljiv.



Da li postoji trenutak kada si shvatio da Manifesto galerija znači više od prostora za umjetnost, da je postala zajednica?   

Benjamin: Nikad nisam smatrao Manifesto samo prostorom. Manifesto je stvorila zajednica i bez nje on nikad nije postojao.

Energija, svjetlo i pokret pretvaraju ulice u galeriju kada padne mrak. 




Dok šetamo Prusačkovom, lako je zaboraviti da su ovi murali nekada bili obični zidovi.  

Benjamine, šta je kod ovogodišnje lokacije učinilo da osjetiš da je savršeno mjesto za FASADA festival?  

Originalna lokacija FASADA festivala za ovu godinu bila je ulica Tina Ujevića zbog neposredne blizine Velikog parka. Upravo zbog toga sam mislio da je idealna za ovo izdanje Festivala, koje se bavi ugroženim životinjskim i biljnim vrstama. 

 

Prušćakova ulica je alternativa kojoj smo se okrenuli uslijed nemogućnosti dobijanja dozvola za četiri murala. Iskreno, mislim da je savršena ulica jer je i ona u blizini Parka, a i sama ima dosta zelenila.

Svaka galerija, svaki mural nosi neispričane priče.   

Kada gledaš kroz prozor galerije Manifesto ili šetaš gradom, koji trenutak ti najviše snagu ulične umjetnosti i njen uticaj na Sarajevo?

Adna: Nekada je izuzetno teško, gotovo nemoguće vidjeti, osjetiti, ili spoznati stvarni uticaj onoga što radite. Mislim da svi vrlo često, a pogotovo radnice i radnici u kulturi, pokazatelje uticaja tražimo na pogrešnim mjestima. 

Sarajevo svaki godine postaje “šarenije” – iako se inače ježim od takve patronizacije ulične umjetnosti, ali smatram da se stvarni uticaj umjetnosti u javnom prostoru ne ogleda u vizuri grada, već u ljudima koji u tom gradu žive. 

Zbog toga sam mišljenja da naš uticaj na Sarajevo nije vidljiv koliko se on da osjetiti, te da je upravo u tom osjećaju snaga umjetnosti.





Gledajući FASADU kroz prethodne četiri godine, koje promjene u urbanom kulturološkom pejzažu Sarajeva ti se najviše ističu?  

Benjamin: Ne mogu baš odgovoriti na to pitanje onako kako mislim da biste voljeli. Najviše mi se ističu promjene na Višnjiku i Mejtašu i smatram da je odluka da svake godine oslikavamo murale u novom naselju bila ispravna i sjajna. 

Promjena koju stvaramo tim pristupom i uticaj koji ona ima na lokalno stanovništvo, te lakoća kojom posjetioci Sarajeva mogu da istražuju manje popularne dijelove grada je baš ono što je trebalo našem gradu.





U timovima gdje žene oblikuju kreativni proces, često se rađaju posebni trenuci, a murali mogu nositi snažne poruke.   

Koji trenutak ili mural ti je pokazao koliko je važno da ženski pogled bude prisutan i prepoznatljiv u kolektivu?

Adna: FASADA festival uvijek je nastojao da u selekciji insistira na rodnoj ravnopravnosti. Bez obzira na uvjete grantovskih shema, a nekada i unatoč njima, uspijevali smo da osiguramo prostor za umjetnice. 

Njihovi pogledi i glasovi uvijek su nam bili važni. U kvalitet i relevantnost ženskih praksi ulične umjetnosti se uvjerimo svake godine.


 

Mlade umjetnice stalno traže svoj glas i prostor za izražavanje, a festival FASADA ove godine u Manifesto galeriji prikazuje i film Girl Power, koji prati žene u uličnoj umjetnosti.   

Koju poruku bi poslala mladim ženama koje žele ući u kreativnu industriju i izražavati svoj pogled?

Adna: Da nauče odmarati. Borba s mizoginim okruženjem je neminovna, bez obzira na polje djelovanja. Nema uspješne borbe bez odmora. Ovo govorim i kao poruku samoj sebi, jer ja uporno padam na istom ispitu.



Ulična umjetnost postoji na raskrsnici ličnog izraza i javnog dijaloga. Zašto smatraš da je street art danas važan za kulturni pejzaž Sarajeva?   

 Benjamin: Osim što bukvalno mijenja pejzaž, street art je vrsta umjetnosti koja ne bira publiku i koju publika ne bira. Samim tim stvara novu dimenziju u kulturnom pejzažu. 

Ljudi koji ne posjećuju galerije, imaju priliku da iskuse umjetnička djela u svakodnevnom životu i to besplatno. 



Ta promjena dešava se godinama. Ipak, postoji promjena koja puno brže dolazi. Sve više turista putuje kako bi vidjelo uličnu umjetnost u razlicitim gradovima, a oni su ti posjećuju i druge muzeje, galerije i kulturne sadržaje. 

Na taj način, stimuliše i rad državnih institucija kulture. Naravno, ljudi će jesti i lokalni hranu, piti lokalna pića, kupovati lokalne suvenire i proizvode malih biznisa i na taj način se dalje upoznavati s našom kulturom. 



Svake godine nam se javi otprilike pedesetak umjetnika/ca iz svih dijelova svijeta. Većina njih su zapravo jako dobri umjetnici/ce koji su od svojih kolega koje su učestvovale u FASADA Festivalu čuli da radimo jedan od najboljih festivala na svijetu i žele da dođu i stvaraju ovdje. 

Kad bismo imali više sredstava, ugošćavali bi više umjetnika/ca, onda bi street art u našem gradu još više mijenjao kulturni pejzaž raznovrsnošću kultura i stilova koje oni donose.



Sarajevo je bogato umjetničkom scenom koja traži više vidljivosti.   

Kako vidiš trenutno stanje savremene umjetnosti u gradu, i na koji način FASADA doprinosi njenom rastu i prepoznatljivosti?

Adna: Mislim da FASADA Festival pruža divnu priliku da se prevaziđe izvjesna distanca između savremene i ulične umjetnosti. 

Kako ulična umjetnosti nikada nije u potpunosti institucionalizirana, te zahvaljujući svojoj prirodi, vrlo vjerovatno nikada i neće biti, mislim da ono što radimo kroz uspostavljanje veze između Festivala i Galerije Manifesto jeste omogućavanje prostora za rekontekstualizaciju kojom se pak mnoge zanemarene vrijednosti i jednoga i drugoga čine vidljivijima. 




Volim da vjerujem da je FASADA uticala na to da se u našem društvu i na našoj sceni ulična umjetnost prihvati kao legitiman domen savremene kulture, te da je Manifesto zajedno s njom učinio savremenu umjetničku scenu potentnijom i produktivnijom.




 
Festivali imaju svoje nevidljive trenutke, haos iza smirenosti. Možeš li podijeliti trenutak iz organizacije FASADA festivala kada si pomislio „ovo je nemoguće“ i kako si to prevazišao?  

Benjamin: Ja vrlo često govorim da živimo u državi u kojoj logika nema smisla.

Na dnevnoj bazi nam se dogodi bar pet takvih situacija a prevaziđem ih razmišljanjem, konsultacijama s timom i saradnicima i mojom super moći prevazilaženja.



Publika može potpuno promijeniti energiju murala kroz svoj doživljaj.   

Kako doživljavaš ulogu publike u festivalu i šta ti najviše znači u interakciji s prolaznicima i posjetiocima?

Adna: Festival nastaje zbog naše publike. Ako ih niko ne vidi i ne doživljava, murali kao i da ne postoje. Murali nastaju kroz inkluziju zajednice u proces umjetničkog oblikovanja. 

Za svaku dozvolu za oslikavanje potrebna je saglasnost stanara, ne samo za oslikavanje, već i za skicu samog murala. 




Interakcija sa sugrađanima koji žive na lokacijama oslikvanja ima izuzetnu vrijednost, jer nam daje uvid u kulturne potrebe naše zajednice, ali i njeno razumijevanje i doživljaj umjetnosti. 

Komunikacija sa publikom koja posjećuje festivalske događaje otkriva prava mjerila našeg uspjeha ili neuspjeha. Zadovoljstvo publike ključna je validacija našeg rada.





Ako bi mogao prenijeti jednu energiju ili ritual iz Medellína u Sarajevo, šta bi to bilo i zašto?  

Benjamin: Lakoća stvaranja i javnom prostoru. Ljudi nose merdevine pod rukom i crtaju grafite na sprat. Imao sam osjećaj kao da je u cijelom gradu ne samo dozvoljeno, već i poželjno crtati.





FASADA je projekat koji spaja urbanu scenu, galeriju i mlade umjetnike.   

Kako vidiš njegov uticaj na Sarajevo i njegovu sposobnost da poveže različite dijelove kreativne zajednice?

Adna: Jedan segment mota Festivala kaže “we collaborate”. Suradnja sa organizacijama koje djeluju na polju savremene, ulične ili bilo koje druge umjetnosti uvijek je bila dio naše strategije rasta. 

Mi nastojimo povezati ne samo različite dijelove kreativne zajednice, već i lokalnu zajednicu u kojoj radimo. Niko nije naučio hodati sam. Nijedna velika priča nema samo jednog lika.




Javni zidovi pričaju priče koje privatne galerije ne mogu. Ako bi mogao stvoriti jedan mural koji govori o budućnosti Sarajeva, koju bi priču ispričao?   
Benjamin: Mit o Sizifu. Šalim se, naravno. Moj pristup muralima nije pričanje priče, već motivisanje publike na razmišljanje, ali bih vjerovatno pokušao nagovoriti ljude da se zapitaju “Šta mogu uraditi da doprinesem ovom društvu i na neki način ga popravim?”


 
Festivali ostavljaju tragove na grad i umjetnike koji ih stvaraju. Možeš li se sjetiti trenutka kada je neki mural ili projekat promijenio način na koji gledaš vlastiti rad?  

Pokušao sam, ali u glavi mi je hiljadu takvih trenutaka i mislim da je svaki od njih jednako bitan. Nažalost, nemam baš često mogućnost da stvaram u posljednje vrijeme, pa vlastiti rad rijetko gledam.



Svaki grad ima svoj ritam, a umjetnici su njegovi tumači. Kako osjećaš da ulice Sarajeva komuniciraju drugačije nego u drugim gradovima u kojima si radio?  

Benjamin: Sarajevo je poseban grad. Za mene je to najljepši grad na svijetu, ali još uvijek se u njemu osjeti bol, patnja i tegoba.
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Bonjour.ba (@bonjour.ba)

Produkcija: Bonjour.ba

Lokacija: Galerija Manifesto