U potrazi za naslovima koji će dodatno obogatiti naše vrijeme uz topli napitak i omiljenu slasticu ove jeseni, Alis Marić, osnivačica popularnog bloga Čitaj knjigu za BONJOUR. čitatelje otkrila je 5 knjiga koje će vam se pridružiti u jesenskoj idili, od novog hit izdanja autorice kultne knjige „Jedi, moli, voli“ do autobiografije Olivere Balašević za koju Alis kaže da će vas osvojiti toplinom.

Njene preporuke donosimo u nastavku.

Alis Marić

***

Jesen je doba kad se i mi i priroda nekako počinjemo smirivati. Putovanja, ljetne aktivnosti i neprestano kretanje prestaju. Najljepše nam je doma, u udobnim foteljama, pod dekicom, uz toplu čokoladu ili čaj. To je idealno vrijeme za pročitati nekoliko dobrih knjiga koje će nas oplemeniti i pripremiti za nadolazeću zimu. Čitanje je najbolja terapija za ljude. Opušta, vodi u neke druge svjetove, uči nas novim stvarima i povezuje, a ima li boljeg vremena za posvetiti se novim naslovima od jesenskih dana i večeri. Pripremila sam vam pet dobrih naslova.

AMERIČKA PRAŠINA -  JEANINE CUMMINS (ZNANJE)

Foto: čitajknjigu

Knjiga koja je zapalila  svjetsku knjišku scenu do usijanja i o kojoj priča cijeli svijet i mene je oduševila i oduzela mi dvije noći sna.  Priča je to o prisilnom  bijegu majke i osmogodišnjeg sina od narko kartela, od ubojica koji su im pobili kompletnu obitelji za vrijeme rođendanske proslave u njihovom domu, u kojem su njih dvoje čudom preživjeli. Majka i sin nisu imali puno vremena, već su nakon par minuta trebali skupiti sve najpotrebnije stvari i krenuti na opasan i dug put od skoro četiri tisuće kilometara prema slobodi kako bi spasili  gole živote. Lydia i Luca su likovi za koje navijate od prve sekunde. Želite da im se na tom opasnom putu ništa ne dogodi, da što manje pate i da prežive. Lydia je do jučer imala predivnu knjižaru u Acapulcu, bila je sretna i zaljubljena do ušiju u svog supruga, novinara. Do jučer su još bili obitelj koja se voljela i poštivala. Imali su skladan brak, divnog sinčića i dovoljno svega. A onda je ostao samo osmogodišnji Luca za kojeg se Lydia želi i mora boriti. Za njega se naoružava najoštrijim nožem na svijetu. Za njega skače na vagone brzog vlaka, za njega je spremna ubiti. Ali, nalazi li dovoljno snage da “dotrče do cilja”? Neustrašivi i očajni, iscrpljeni i s takvim žarom za životom držat će i vas budnima do samog kraja. Ovo je priča koja govori o toliko raznih tema. Govori o patnji, boli, nezamislivom gubitku (ne možemo shvatiti kako u jednoj sekundi netko može ostati bez 16 članova najuže obitelji), o majčinskoj ljubavi, o dobroti, o solidarnosti, o lojalnosti, o ženskoj snazi, o imigrantima i svima onima koji su morali napustiti svoje domove i obitelji, a koji žele “samo” slobodu, pravo na rad i pravo na život. Ovo je roman o želji za preživljavanjem koju svi nosimo u sebi,  o vjeri i nadi u bolje sutra bez obzira na najstrašnije okolnosti.

DJEVOJKA, ŽENA, DRUGO – BERNADINE EVARISTO (PROFIL)

Foto: čitajknjigu

Od Newcastlea do Cornwalla, od prabaka rođenih početkom dvadesetog stoljeća do tinejdžerica iz  dvadeset prvog stoljeća, roman „Djevojka, žena, drugo“ slijedi svojih dvanaest likova na osobnim putovanjima kroz prostor i vrijeme tijekom proteklih stotinu godina. Svaka od njih u potrazi je za nečim – bila to zajednička povijest, neočekivana budućnost, mjesto koje bi mogla nazvati domom, osjećaj pripadnosti, ljubavnik ili ljubavnica, izgubljena majka ili otac, ili tek tračak nade...

Tijekom čitavog stoljeća promjene i rasta, borbe i života Djevojka, žena, drugo slijedi svoje vrlo različite likove na međusobno isprepletenom putovanju otkrića. Ovo je roman o budućnosti, o prošlosti. On je fikcija, on je povijest. Ovo je roman o tome tko smo danas. Nagrađen je nagradom Booker 2019. godine, a Bernadine Evaristo je prva crnkinja koja je osvojila tu prestižnu književnu nagradu.

GRAD ZA DJEVOJKE – ELIZABETH GILBERT (BUYBOOK) 

Foto: čitajknjigu

Novi hit moje omiljene autorice kultne knjige „Jedi, moli, voli“, Elizabeth Gilbert,  koji je jednako živahan, mudar i seksi.  Ovo je roman o ljubavi, slobodi i pronalaženju vlastite sreće. Godine 1940. devetnaestogodišnja Vivian Morris upravo je izbačena s koledža Vassar. Njeni bogati roditelji šalju je na Manhattan gdje živi s tetom Peg koja vodi oronulo kazalište. Vivian upoznaje cijeli niz nekonvencionalnih i karizmatičnih likova. Time se njezin svijet okreće naglavačke i trebat će joj godine da u potpunosti shvati razmjere tog sraza. Na kraju je to ipak pokrene i vodi do novog razumijevanja one vrste života za kojim žudi ali i do ljubavi njezinog života koja se izdvaja od svih ostalih.

OKRUŽENI LOŠIM ŠEFOVIMA – THOMAS ERIKSON (POETIKA)

Foto: poetika.eu

Nakon Okruženi idiotima i Okruženi psihopatima stigla je i treća uspješnica švedskog komunikologa Thomasa Eriksona, ponovno intrigantne naslovnice i privlačne naslovnice  -  Okruženi lošim šefovima. Eriksonove  knjige prevedene su na tridesetak jezika i  postale su bestseleri, kako kod nas tako i u svijetu. Očito nas sve žuljaju isti problemi i manipulacije bez obzira na nacionalnost, vjeru ili boju kože. Radnici su danas u raljama psihopata i sociopata potpuno indiferentnih prema ljudskoj patnji i mukama. To bi se moglo promijeniti nakon čitanja Eriksonovih knjiga. Nije riječ o naputcima o tome kako manipulirati ljudima, već nam ove knjige  mogu pomoći da prepoznamo obrasce ponašanja ljudi oko sebe, ali i sebe samih, i zahvaljujući tome naučimo lakše živjeti. U knjizi su obrađeni žuti, plavi, zeleni i crveni tipovi ljudskoga karaktera, točnije, načini na koji ti tipovi ljudi komuniciraju.

PLANETA DVORIŠTE – OLIVERA BALAŠEVIĆ

Foto: čitajknjigu

Poznato je da volim čitati autobiografije i biografije. Pogotovo kad ih pišu žene i kad uključuju obitelj i obiteljske uspomene. Upravo nas takve vraćaju u vlastito djetinjstvo, u majčin zagrljaj, u naše dvorište. “Planeta dvorište” odiše iskrenošću i autentičnošću autorice, nekad vrsne gimnastičarke, majke dviju djevojčica i jednog dječaka te žene poznatog vojvođanskog kantautora Đorđa Balaševića.

Olivera u ovoj knjizi opisuje putovanje u svoje najranije djetinjstvo koje je provela u rodnom Zrenjaninu, u gradu na Begeju. Njezino odrastanje je bilo  poput varljive bajke koja je tužna kad se priča, ali sretna kad se živi. Otac je Oliveru i njezinog starijeg  brata ostavio u najranijem djetinjstvu,  a njihova majka Pelka  se bez formalnog obrazovanja požrtvovno i hrabro borila kako bi im omogućila mirno i zdravo djetinjstvo, sigurno odrastanje i kasnije školovanje usprkos siromaštvu koje ih je okruživalo. Kroz dirljivo sjećanje na Oliverino djetinjstvo i njezinu hrabru majku kojoj je u konačnici ova knjiga i posvećena upoznajemo način života u tadašnjoj poslijeratnoj Jugoslaviji, upoznajemo ljude iz toga vremena za koje Olivera misli da su bili bolji prepoznavajući se po poslijeratnoj muci i nevolji te se nisu puno libili podijeliti ih s drugima. Bilo je to vrijeme kada se solidarno vodilo računa o tome da se djeca ni po čemu puno ne razlikuju jedno od drugoga i kad se društvo očito najviše primaklo humanizmu nego li ikad prije. Obitelj Savić možemo danas najbolje opisati pridjevima – pošteni, siromašni i sretni.

Ova knjiga me je doslovno osvojila svojom toplinom, prekrasnim obraćanjem i sjećanjem na majku, iskazivanjem poštovanja i divljenja prema majci, sjećanjem na male ljude koji u jednom periodu života obilježavaju naše živote a onda zauvijek iščeznu iz njih, opisom godišnjih doba, karakterističnih jela i običaja, a sve to uz dovoljnu dozu humora.  Čitanje koje osim što vam grije srce, mami i osmijeh na lice.

Foto: čitajknjigu

***

Naslovna fotografija: @aloprofile
Za BONJOUR.piše: Alis Marić

Ako govorimo o umjetnicama koje su obilježile i preoblikovale savremenu vizuelnu scenu Bosne i Hercegovine, ime Šejla Kamerić zauzima mjesto koje nosi i težinu i emociju, kao podsjetnik na generacije umjetnosti koje su iz ovog prostora otišle u svijet, ali ostale duboko vezane za njegovo iskustvo, memoriju i senzibilitet.  

 

Šejla Kamerić  
 

Jedna je od najistaknutijih savremenih umjetnica koja kroz svoj rad već godinama oblikuje snažan i prepoznatljiv umjetnički jezik koji povezuje lično iskustvo s univerzalnim temama zajednice, sjećanja i odgovornosti. Njena praksa razvija se kroz promišljene i emotivno slojevite radove koji publiku pozivaju na aktivno promišljanje i osjećanje.

Ako govorimo o ikonama savremene umjetnosti, Šejla zauzima posebno i neupitno mjesto, zahvaljujući dosljednoj i međunarodno prepoznatoj praksi.   

U MuseumsQuartier u Beču sutra predstavlja AWAKE , svjetlosnu instalaciju nastalu u dijalogu s prostorom i vremenom u kojem živimo. Tim povodom, razgovarali smo s njom o ovom radu, njegovim značenjima i kontekstu u kojem nastaje, ali i o širem umjetničkom istraživanju koje kontinuirano razvija.

Ovaj trenutak u MuseumsQuartieru predstavljen je vašim radom AWAKE. Da li ga doživljavate kao novu fazu ili logičan nastavak onoga što već gradite godinama?

AWAKE je intervencija u javnom prostoru i kao takva nastavak moje umjetničke prakse. U isto vrijeme ona je i tačka u kojoj se različiti slojevi mog rada susreću. Već dugo se bavim odnosom ličnog i kolektivnog, prije svega kroz pitanja sjećanja, tuge, gubitka, ali i empatije i odgovornosti. Preživjela sam rat i upravo iz tog iskustva razvila se potreba da promišljam šta spomenik može biti. Kako napraviti spomenik koji nije fiksan ni prostorno ni ideološki, već u procesu.   

Sa radom AWAKE pokušavam odgovoriti na ta pitanja. On oslikava vrijeme u kojem živimo – permanentnu krizu, nesigurnost i alarmantnu potrebu za promjenom. Zamišljen je kao svjetlosna instalacija koja pulsira i poziva. Koristim elemente koji su nam bliski, svijeće i rotaciona svjetla, ali njihova kombinacija mijenja značenje. Prostor oko njih je prilika za refleksiju. AWAKE tako postaje neka vrsta privremenog, živog spomenika. Ovaj rad nije nova faza, već daljnje istraživanje onoga čime se već godinama bavim. To je pokušaj da se kroz umjetnost otvori prostor zajedničkog iskustva, ali i način da se govori o važnim društvenim temama.  

 

AWAKE je najavljen kao svjetlosna instalacija koja poziva na kolektivnu refleksiju. Šta za vas danas znači “probuditi se”?

Probuditi se znači biti svjestan – sebe, ali i svijeta oko sebe. Ne pristajati na ravnodušnost, ne ostati pasivan. U javnom prostoru to znači prepoznati da nismo sami, da dijelimo odgovornost. AWAKE pokušava stvoriti upravo taj trenutak zastajanja, osvještavanja i moguće povezanosti. Probuditi se može značiti i promijeniti se, biti bolji, svjesniji, sigurniji, empatičniji.  

 

Radite u prostoru glavnog dvorišta MQ-a, koje je samo po sebi vrlo dinamično i specifično za Beč, kako pristupate intervenciji u prostoru koji već ima svoju energiju i ritam?

Imala sam ideju za AWAKE, ali on je zaista nastao tek kada se ta ideja povezala s prostorom. Velika je čast i privilegija raditi na tako značajnoj lokaciji. MuseumsQuartier ove godine slavi 25 godina postojanja; to je jedna od najvećih svjetskih kulturno-umjetničkih institucija, s više od pet miliona posjetilaca godišnje.  

 

Kustosica Verena Kaspar je prije dvije godine vidjela moj rad CEASE u Veneciji i pozvala me na saradnju. Ona, kao i kustosica moje izložbe Astrid Peterle te direktorica MQ-a Bettina Leidl, zaista su fantastične žene. Dale su mi mnogo slobode, ali su mi istovremeno pomogle da razumijem kako njihova institucija funkcioniše u odnosu s publikom i kako moj rad može doprinijeti njihovom programu, ali i širem javnom diskursu. Ritam i trajanje rada upravo su uslovljeni tim razumijevanjem prostora i konteksta u kojem se AWAKE prvi put pokazuje.  

 

Instalacija traje samo jednu noć. Koliko vam je važna ta prolaznost i da li ona mijenja način na koji publika doživljava rad?

Željela sam da rad u prvom pokazivanju ima karakter performansa, upravo sa takvim kratkim trajanjem i dinamikom svjetla, smjene dana i noći. Ovaj rad postaje aktivan i tako aktivira publiku i prolaznike. Kao dokumentacija ili sjećanje, rad će nastaviti da živi. Kao skulptura, AWAKE će biti prikazan u maju u galerijskom kontekstu Fondacije Dr. Eva Kahan u Budimpešti. Izazov je napraviti rad koji može funkcionisati u različitim formatima i kontekstima. I sama sam radoznala da vidim kako će se rad dalje razvijati.  

 

Svjetlo u vašem radu često nosi simboličku težinu, u ovom slučaju, da li je ono više alat komunikacije ili prostor tišine?

I jedno i drugo. U posljednjih nekoliko godina sve češće koristim svjetlo u svojim radovima. Radovi poput Refugees Welcome, Place to Stay i Present nastavak su serije u kojoj koristim i svjetlo i tekst. Ovaj put svjetlo je neka vrsta koda, jezika, signal koji publika mora pročitati.

U okviru saradnje sa MQ koji podržava UNIQA SEE Future Fondacija preuzimate i ulogu mentorice. Šta ste prepoznali u radu i senzibilitetu Milice Živojević što vas je navelo da uđete u ovaj mentorski odnos?

Divno je stvarati odnose koji su zasnovani na razmjeni znanja i iskustva i koji su mreža podrške nužna za stvaranje umjetnosti. Posebno mi je važno što se ovakav oblik saradnje dešava kroz podršku UNIQA SEE Future fondacije. Oni su me pozvali da budem mentor jednoj mladoj umjetnici iz regiona. Oni, kao i partneri poput MuseumsQuartiera i NOMAD-a, platforme su koje omogućavaju kontinuitet, razmjenu i jačanje umjetničke scene u našem regionu.  

Rad sa Milicom Živojević bio je divan. U njenom radu prepoznala sam senzibilitet i promišljenost, kao i sposobnost da lično i društveno poveže na suptilan način, bez potrebe za pojednostavljivanjem. Upravo ta otvorenost i spremnost svih uključenih da ulože u razmjenu bili su mi važni za odluku da uđem u ovaj mentorski odnos.  

 

Ove godine učestvujete na međunarodnim bijenalima u Mardinu i na Manifesti 16, radite li nove produkcije i da li vas takve prilike i dalje jednako uzbuđuju kao na početku karijere?

Da, ove godine učestvujem na dva međunarodna bijenala – u Mardinu u Turskoj i na Manifesti 16, Evropskom bijenalu savremene umjetnosti – i za oba radim nove radove. Takve prilike su važne i uvijek ih prihvatam s velikom odgovornošću, ali i radoznalošću. Svaki novi kontekst traži da ponovo promislim vlastitu poziciju, način rada i odnos prema temama kojima se bavim. Sve mi je to još uvijek izazovno.  

Važno mi je da svaki rad nastane iz stvarne potrebe, a ne samo kao odgovor na izložbenu priliku. Upravo taj balans između konteksta i lične pozicije čini proces živim i uzbudljivim, bez obzira na to gdje se nalazim u karijeri.  

 

Prošle godine smo u Sarajevu imali priliku vidjeti vašu izložbu “Vile” u saradnji sa ZANAT-om . Postoji li mogućnost da vas uskoro ponovo vidimo u BiH?

Saradnja sa Zanatom je zaista bila čisti užitak, nadam se da će se nastaviti, a  Vile   će se sigurno dalje razvijati. Sretna sam kad imam priliku raditi u BiH i ove godine se ona ponovo stvorila. Na poziv direktorice SARTR-a Maje Salkić i producenta Ishaka Jalimama, po prvi put ću raditi režiju u pozorištu. Radi se o projektu ZID, a premijera će biti krajem juna, pa pozivam i vas i vaše čitatelje da nam se tada pridružite u SARTR-u.   

 

Fotografije: Monika Andrić