U potrazi za naslovima koji će dodatno obogatiti naše vrijeme uz topli napitak i omiljenu slasticu ove jeseni, Alis Marić, osnivačica popularnog bloga Čitaj knjigu za BONJOUR. čitatelje otkrila je 5 knjiga koje će vam se pridružiti u jesenskoj idili, od novog hit izdanja autorice kultne knjige „Jedi, moli, voli“ do autobiografije Olivere Balašević za koju Alis kaže da će vas osvojiti toplinom.

Njene preporuke donosimo u nastavku.

Alis Marić

***

Jesen je doba kad se i mi i priroda nekako počinjemo smirivati. Putovanja, ljetne aktivnosti i neprestano kretanje prestaju. Najljepše nam je doma, u udobnim foteljama, pod dekicom, uz toplu čokoladu ili čaj. To je idealno vrijeme za pročitati nekoliko dobrih knjiga koje će nas oplemeniti i pripremiti za nadolazeću zimu. Čitanje je najbolja terapija za ljude. Opušta, vodi u neke druge svjetove, uči nas novim stvarima i povezuje, a ima li boljeg vremena za posvetiti se novim naslovima od jesenskih dana i večeri. Pripremila sam vam pet dobrih naslova.

AMERIČKA PRAŠINA -  JEANINE CUMMINS (ZNANJE)

Foto: čitajknjigu

Knjiga koja je zapalila  svjetsku knjišku scenu do usijanja i o kojoj priča cijeli svijet i mene je oduševila i oduzela mi dvije noći sna.  Priča je to o prisilnom  bijegu majke i osmogodišnjeg sina od narko kartela, od ubojica koji su im pobili kompletnu obitelji za vrijeme rođendanske proslave u njihovom domu, u kojem su njih dvoje čudom preživjeli. Majka i sin nisu imali puno vremena, već su nakon par minuta trebali skupiti sve najpotrebnije stvari i krenuti na opasan i dug put od skoro četiri tisuće kilometara prema slobodi kako bi spasili  gole živote. Lydia i Luca su likovi za koje navijate od prve sekunde. Želite da im se na tom opasnom putu ništa ne dogodi, da što manje pate i da prežive. Lydia je do jučer imala predivnu knjižaru u Acapulcu, bila je sretna i zaljubljena do ušiju u svog supruga, novinara. Do jučer su još bili obitelj koja se voljela i poštivala. Imali su skladan brak, divnog sinčića i dovoljno svega. A onda je ostao samo osmogodišnji Luca za kojeg se Lydia želi i mora boriti. Za njega se naoružava najoštrijim nožem na svijetu. Za njega skače na vagone brzog vlaka, za njega je spremna ubiti. Ali, nalazi li dovoljno snage da “dotrče do cilja”? Neustrašivi i očajni, iscrpljeni i s takvim žarom za životom držat će i vas budnima do samog kraja. Ovo je priča koja govori o toliko raznih tema. Govori o patnji, boli, nezamislivom gubitku (ne možemo shvatiti kako u jednoj sekundi netko može ostati bez 16 članova najuže obitelji), o majčinskoj ljubavi, o dobroti, o solidarnosti, o lojalnosti, o ženskoj snazi, o imigrantima i svima onima koji su morali napustiti svoje domove i obitelji, a koji žele “samo” slobodu, pravo na rad i pravo na život. Ovo je roman o želji za preživljavanjem koju svi nosimo u sebi,  o vjeri i nadi u bolje sutra bez obzira na najstrašnije okolnosti.

DJEVOJKA, ŽENA, DRUGO – BERNADINE EVARISTO (PROFIL)

Foto: čitajknjigu

Od Newcastlea do Cornwalla, od prabaka rođenih početkom dvadesetog stoljeća do tinejdžerica iz  dvadeset prvog stoljeća, roman „Djevojka, žena, drugo“ slijedi svojih dvanaest likova na osobnim putovanjima kroz prostor i vrijeme tijekom proteklih stotinu godina. Svaka od njih u potrazi je za nečim – bila to zajednička povijest, neočekivana budućnost, mjesto koje bi mogla nazvati domom, osjećaj pripadnosti, ljubavnik ili ljubavnica, izgubljena majka ili otac, ili tek tračak nade...

Tijekom čitavog stoljeća promjene i rasta, borbe i života Djevojka, žena, drugo slijedi svoje vrlo različite likove na međusobno isprepletenom putovanju otkrića. Ovo je roman o budućnosti, o prošlosti. On je fikcija, on je povijest. Ovo je roman o tome tko smo danas. Nagrađen je nagradom Booker 2019. godine, a Bernadine Evaristo je prva crnkinja koja je osvojila tu prestižnu književnu nagradu.

GRAD ZA DJEVOJKE – ELIZABETH GILBERT (BUYBOOK) 

Foto: čitajknjigu

Novi hit moje omiljene autorice kultne knjige „Jedi, moli, voli“, Elizabeth Gilbert,  koji je jednako živahan, mudar i seksi.  Ovo je roman o ljubavi, slobodi i pronalaženju vlastite sreće. Godine 1940. devetnaestogodišnja Vivian Morris upravo je izbačena s koledža Vassar. Njeni bogati roditelji šalju je na Manhattan gdje živi s tetom Peg koja vodi oronulo kazalište. Vivian upoznaje cijeli niz nekonvencionalnih i karizmatičnih likova. Time se njezin svijet okreće naglavačke i trebat će joj godine da u potpunosti shvati razmjere tog sraza. Na kraju je to ipak pokrene i vodi do novog razumijevanja one vrste života za kojim žudi ali i do ljubavi njezinog života koja se izdvaja od svih ostalih.

OKRUŽENI LOŠIM ŠEFOVIMA – THOMAS ERIKSON (POETIKA)

Foto: poetika.eu

Nakon Okruženi idiotima i Okruženi psihopatima stigla je i treća uspješnica švedskog komunikologa Thomasa Eriksona, ponovno intrigantne naslovnice i privlačne naslovnice  -  Okruženi lošim šefovima. Eriksonove  knjige prevedene su na tridesetak jezika i  postale su bestseleri, kako kod nas tako i u svijetu. Očito nas sve žuljaju isti problemi i manipulacije bez obzira na nacionalnost, vjeru ili boju kože. Radnici su danas u raljama psihopata i sociopata potpuno indiferentnih prema ljudskoj patnji i mukama. To bi se moglo promijeniti nakon čitanja Eriksonovih knjiga. Nije riječ o naputcima o tome kako manipulirati ljudima, već nam ove knjige  mogu pomoći da prepoznamo obrasce ponašanja ljudi oko sebe, ali i sebe samih, i zahvaljujući tome naučimo lakše živjeti. U knjizi su obrađeni žuti, plavi, zeleni i crveni tipovi ljudskoga karaktera, točnije, načini na koji ti tipovi ljudi komuniciraju.

PLANETA DVORIŠTE – OLIVERA BALAŠEVIĆ

Foto: čitajknjigu

Poznato je da volim čitati autobiografije i biografije. Pogotovo kad ih pišu žene i kad uključuju obitelj i obiteljske uspomene. Upravo nas takve vraćaju u vlastito djetinjstvo, u majčin zagrljaj, u naše dvorište. “Planeta dvorište” odiše iskrenošću i autentičnošću autorice, nekad vrsne gimnastičarke, majke dviju djevojčica i jednog dječaka te žene poznatog vojvođanskog kantautora Đorđa Balaševića.

Olivera u ovoj knjizi opisuje putovanje u svoje najranije djetinjstvo koje je provela u rodnom Zrenjaninu, u gradu na Begeju. Njezino odrastanje je bilo  poput varljive bajke koja je tužna kad se priča, ali sretna kad se živi. Otac je Oliveru i njezinog starijeg  brata ostavio u najranijem djetinjstvu,  a njihova majka Pelka  se bez formalnog obrazovanja požrtvovno i hrabro borila kako bi im omogućila mirno i zdravo djetinjstvo, sigurno odrastanje i kasnije školovanje usprkos siromaštvu koje ih je okruživalo. Kroz dirljivo sjećanje na Oliverino djetinjstvo i njezinu hrabru majku kojoj je u konačnici ova knjiga i posvećena upoznajemo način života u tadašnjoj poslijeratnoj Jugoslaviji, upoznajemo ljude iz toga vremena za koje Olivera misli da su bili bolji prepoznavajući se po poslijeratnoj muci i nevolji te se nisu puno libili podijeliti ih s drugima. Bilo je to vrijeme kada se solidarno vodilo računa o tome da se djeca ni po čemu puno ne razlikuju jedno od drugoga i kad se društvo očito najviše primaklo humanizmu nego li ikad prije. Obitelj Savić možemo danas najbolje opisati pridjevima – pošteni, siromašni i sretni.

Ova knjiga me je doslovno osvojila svojom toplinom, prekrasnim obraćanjem i sjećanjem na majku, iskazivanjem poštovanja i divljenja prema majci, sjećanjem na male ljude koji u jednom periodu života obilježavaju naše živote a onda zauvijek iščeznu iz njih, opisom godišnjih doba, karakterističnih jela i običaja, a sve to uz dovoljnu dozu humora.  Čitanje koje osim što vam grije srce, mami i osmijeh na lice.

Foto: čitajknjigu

***

Naslovna fotografija: @aloprofile
Za BONJOUR.piše: Alis Marić

Tufting je glasan, grub i fizički zahtjevan proces. Ono što iza njega ostaje djeluje potpuno suprotno. Meko, taktilno i umirujuće. Dok smo posmatrali radove izložene u Domu Zanata, upravo je taj kontrast bio jedan od prvih elemenata koji se mogao osjetiti u prostoru.

Samostalna izložba In Between the Threads okuplja tapiserije kroz koje Amila Mujanović-Hodžić istražuje pripadanje, sjećanje i ličnu transformaciju. U razgovoru za Bonjour.ba među izloženim radovima govorila nam je o njihovom nastanku, odnosu prema materijalu i iskustvima koja su oblikovala njen stvaralački proces.

Amila Mujanović-Hodžić, produkt dizajnerica i umjetnica

Foto: Edvin Kalić  
 

Amila vunu oblikuje kroz reljef, volumen i formu, a značenja radova otvaraju se postepeno, zajedno s detaljima njihove izrade i pričama koje stoje iza njih.

Izložbu je posvetila kćerkama Amal i Djuli, koje donedavno nisu ni znale čime se njihova mama bavi. 

Amila nam je otkrila da je upravo zbog njih ova postavka za nju mnogo više od predstavljanja novih radova. U njoj je sažela vrijednosti, znanje i odnos prema stvaranju koje želi prenijeti dalje.




 

Mjesta koja ostaju u nama  

Sarajevo i Berlin danas su dvije tačke Amilinog privatnog i stvaralačkog života. Kretanje između njih promijenilo je način na koji razmišlja o pripadanju, ali i o tragovima koje ostavljamo u prostorima kroz koje prolazimo.

Koliko je život između Berlina i Sarajeva promijenio način na koji posmatrate dom?

„Nekada sam dom doživljavala kao mjesto. Danas ga mnogo više doživljavam kao osjećaj. Život između dva grada naučio me da pripadanje nije nužno vezano za jednu adresu, već za ljude, uspomene i male rituale koje nosimo sa sobom. Zanimaju me tragovi koje ostavljamo u prostorima, ali i tragovi koje prostori ostavljaju u nama.“

I naziv studija SELICE proizašao je iz te ideje kretanja i povratka. Amila u pticama selicama prepoznaje sposobnost prilagođavanja novim prostorima uz zadržavanje veze s vlastitim korijenima.



 

Rad počinje mnogo prije alata  

Amilin odnos prema tekstilu nije započeo savremenom popularnošću tuftinga. S tradicionalnim tkanjem susrela se još tokom školovanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, a kasnije je učestvovala u realizaciji radova Šejle Kamerić, tkajući njene ćilime u radionici Amile Smajović-Pozder.

Na projektu Poetika šare razvijala je vlastite predmete na tradicionalnim tkalačkim stanovima. Upravo su joj ta iskustva pokazala koliko su vremena, vještine i koncentracije sadržani u svakom centimetru tekstila.



 

Tufting je došao kasnije, tokom izrazito teškog životnog perioda. U njemu nije pronašla samo drugačiju tehniku nego mogućnost da emociju prevede u fizički materijal. Sam proces je grub, glasan i repetitivan, dok je njegova završena površina meka i topla. Taj kontrast nije tek zanimljivost zanata, nego emotivna osnova njenog rada.

Koliko dugo u prosjeku nastaje jedna tapiserija i šta taj proces od vas zahtijeva?

 „Teško je reći koliko dugo nastaje jedna tapiserija jer svaka ima svoj ritam. Nekada je završim za nekoliko dana, nekada su potrebne sedmice ili čak mjesec dana. Ne mislim samo na vrijeme izrade, već i na sve ono što joj prethodi, promišljanje, istraživanje, skiciranje, odabir materijala i traženje prave forme. Najveći dio procesa zapravo se odvija mnogo prije nego što uzmem tufting alat u ruke.

Takav rad od mene traži strpljenje, potpunu prisutnost i spremnost da usporim. U vremenu u kojem smo navikli da sve nastaje brzo, upravo mi ta sporost daje osjećaj smisla. Mislim da se ona na kraju osjeti i u samim radovima.“

Tapiserije su izrađene od visokokvalitetne novozelandske vune i drugih održivih materijala. Njihove boje, volumen i mekoća neposredno privlače pogled, ali Amili je podjednako važno sve ono što na površini ne možemo odmah pročitati. Porijeklo materijala, ljudsko znanje i vrijeme sadržano u svakom dijelu rada.

Sporost je ovdje sastavni dio stvaralačkog procesa i kvaliteta koji ostaje utkan u konačni rad. Ona je sastavni dio forme. Ukloniti vrijeme iz tog procesa značilo bi ukloniti dio vrijednosti samog rada.




 

Jedna nit nikada ne počinje u ateljeu  

Posebno mjesto u postavci zauzima instalacija od sirove vune pramenke. Njome Amila pogled vraća na početak procesa, mnogo prije umjetničke ideje, dizajnerske skice i galerijskog zida.

Put jedne niti, kaže Amila, počinje mnogo prije tapiserije: od ovce, šišanja i pranja vune, preko češljanja, vunovlačarstva i predenja, do tkanja ili tuftinga. U tom procesu učestvuju brojni ljudi i zanati čiji rad u gotovom predmetu često ostaje nevidljiv.





Posebno skreće pažnju na vunovlačarstvo, zanat koji polako nestaje. S njim ne odlazi samo jedna tehnika, nego i znanje o materijalu, lokalnom podneblju i procesu kojim su generacije sirovu vunu pretvarale u trajne i vrijedne predmete.
 

„Danas često vidimo samo gotov proizvod, a zaboravljamo koliko rada, vremena i vještine stoji iza njega“, kaže Amila.

Za nju se vrijednost ručnog rada zato ne iscrpljuje u činjenici da je predmet izrađen rukama. Ona se nalazi u pažnji, znanju i malim odstupanjima koja ga čine neponovljivim. U svijetu serijske preciznosti trag ljudske ruke postaje ono što se ne može proizvesti u beskonačnom broju identičnih primjeraka.

Nesavršenost tada nije nedostatak koji treba sakriti, nego dokaz da je proces zaista postojao.

Predmeti koji ostaju  

Održivost je jedno od temeljnih polazišta studija SELICE i prisutna je u izboru materijala, ritmu izrade i ideji da predmet treba trajati.

Amila nam je govorila o dizajnu kao načinu oblikovanja svakodnevnih navika. Predmet koji čuvamo, popravljamo i s vremenom prenosimo dalje za nju ima vrijednost koja raste zajedno s odnosom koji prema njemu razvijamo.



 

Koji kompromis u svom radu nikada ne biste napravili?

 „Nikada ne bih pristala da ubrzam proces nauštrb kvaliteta ili da biram materijale koji nisu u skladu s vrijednostima u koje vjerujem. Važno mi je da iza svakog rada mogu potpuno stajati, od prve ideje do posljednje niti. Mislim da se iskren odnos prema materijalu i procesu uvijek osjeti u konačnom rezultatu.“

Kada rad dobije novi život  

Dok smo posmatrali postavku, zanimalo nas je koliko se značenje radova mijenja sa svakom osobom koja pred njima zastane.

Šta se nadate da će neko prepoznati o sebi dok stoji pred vašim radovima?

 „Ne očekujem da ljudi u mojim radovima vide isto što i ja. Zapravo, volim kada svako pronađe vlastito značenje. Ako se neko pred njima na trenutak zaustavi, prisjeti nekog mjesta, osobe ili osjećaja koji je možda dugo bio zaboravljen, onda mislim da je rad ostvario svoju svrhu. Za mene umjetnost ne mora dati odgovore, ponekad je dovoljno da postavi pitanje koje ostane s nama i nakon što odemo.“

 



In Between the Threads povezuje porijeklo, zanatsko znanje i savremeni umjetnički izraz, predstavljajući tradiciju kao živi materijal koji se prenosi, razvija i iznova tumači.

Jedna nit tako postaje zapis ljudi, prostora i vremena koji su joj omogućili da nastane, ali i svega što će u njoj prepoznati oni koji pred radom zastanu.



 
 

Izložba In Between the Threads realizovana je uz kustosku saradnju Džane Ajanović iz Doma Zanata. Strateški kreativni koncept, vizuelni identitet i komunikacijsku strategiju projekta oblikovala je Selma Obarčanin, ispred SO.. Quantum Growth Agency, dok je fotografkinja Amna Geljo dokumentovala postavku i otvorenje izložbe.
 

Izložba ostaje otvorena do 29. augusta 2026. godine u Domu Zanata u Sarajevu, na adresi Zelenih beretki 8. Ulaz je besplatan.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba  
Foto: Amna Geljo ( @amnassiaa ) / Bonjour.ba