TEKST: Bonjour.kolumnistica
DATUM OBJAVE: 31.10.2020.
U potrazi za naslovima koji će dodatno obogatiti naše vrijeme uz topli napitak i omiljenu slasticu ove jeseni, Alis Marić, osnivačica popularnog bloga Čitaj knjigu za BONJOUR. čitatelje otkrila je 5 knjiga koje će vam se pridružiti u jesenskoj idili, od novog hit izdanja autorice kultne knjige „Jedi, moli, voli“ do autobiografije Olivere Balašević za koju Alis kaže da će vas osvojiti toplinom.
Njene preporuke donosimo u nastavku.

Alis Marić
***
Jesen je doba kad se i mi i priroda nekako počinjemo smirivati. Putovanja, ljetne aktivnosti i neprestano kretanje prestaju. Najljepše nam je doma, u udobnim foteljama, pod dekicom, uz toplu čokoladu ili čaj. To je idealno vrijeme za pročitati nekoliko dobrih knjiga koje će nas oplemeniti i pripremiti za nadolazeću zimu. Čitanje je najbolja terapija za ljude. Opušta, vodi u neke druge svjetove, uči nas novim stvarima i povezuje, a ima li boljeg vremena za posvetiti se novim naslovima od jesenskih dana i večeri. Pripremila sam vam pet dobrih naslova.
AMERIČKA PRAŠINA - JEANINE CUMMINS (ZNANJE)

Foto: čitajknjigu
Knjiga koja je zapalila svjetsku knjišku scenu do usijanja i o kojoj priča cijeli svijet i mene je oduševila i oduzela mi dvije noći sna. Priča je to o prisilnom bijegu majke i osmogodišnjeg sina od narko kartela, od ubojica koji su im pobili kompletnu obitelji za vrijeme rođendanske proslave u njihovom domu, u kojem su njih dvoje čudom preživjeli. Majka i sin nisu imali puno vremena, već su nakon par minuta trebali skupiti sve najpotrebnije stvari i krenuti na opasan i dug put od skoro četiri tisuće kilometara prema slobodi kako bi spasili gole živote. Lydia i Luca su likovi za koje navijate od prve sekunde. Želite da im se na tom opasnom putu ništa ne dogodi, da što manje pate i da prežive. Lydia je do jučer imala predivnu knjižaru u Acapulcu, bila je sretna i zaljubljena do ušiju u svog supruga, novinara. Do jučer su još bili obitelj koja se voljela i poštivala. Imali su skladan brak, divnog sinčića i dovoljno svega. A onda je ostao samo osmogodišnji Luca za kojeg se Lydia želi i mora boriti. Za njega se naoružava najoštrijim nožem na svijetu. Za njega skače na vagone brzog vlaka, za njega je spremna ubiti. Ali, nalazi li dovoljno snage da “dotrče do cilja”? Neustrašivi i očajni, iscrpljeni i s takvim žarom za životom držat će i vas budnima do samog kraja. Ovo je priča koja govori o toliko raznih tema. Govori o patnji, boli, nezamislivom gubitku (ne možemo shvatiti kako u jednoj sekundi netko može ostati bez 16 članova najuže obitelji), o majčinskoj ljubavi, o dobroti, o solidarnosti, o lojalnosti, o ženskoj snazi, o imigrantima i svima onima koji su morali napustiti svoje domove i obitelji, a koji žele “samo” slobodu, pravo na rad i pravo na život. Ovo je roman o želji za preživljavanjem koju svi nosimo u sebi, o vjeri i nadi u bolje sutra bez obzira na najstrašnije okolnosti.
DJEVOJKA, ŽENA, DRUGO – BERNADINE EVARISTO (PROFIL)

Foto: čitajknjigu
Od Newcastlea do Cornwalla, od prabaka rođenih početkom dvadesetog stoljeća do tinejdžerica iz dvadeset prvog stoljeća, roman „Djevojka, žena, drugo“ slijedi svojih dvanaest likova na osobnim putovanjima kroz prostor i vrijeme tijekom proteklih stotinu godina. Svaka od njih u potrazi je za nečim – bila to zajednička povijest, neočekivana budućnost, mjesto koje bi mogla nazvati domom, osjećaj pripadnosti, ljubavnik ili ljubavnica, izgubljena majka ili otac, ili tek tračak nade...
Tijekom čitavog stoljeća promjene i rasta, borbe i života Djevojka, žena, drugo slijedi svoje vrlo različite likove na međusobno isprepletenom putovanju otkrića. Ovo je roman o budućnosti, o prošlosti. On je fikcija, on je povijest. Ovo je roman o tome tko smo danas. Nagrađen je nagradom Booker 2019. godine, a Bernadine Evaristo je prva crnkinja koja je osvojila tu prestižnu književnu nagradu.
GRAD ZA DJEVOJKE – ELIZABETH GILBERT (BUYBOOK)

Foto: čitajknjigu
Novi hit moje omiljene autorice kultne knjige „Jedi, moli, voli“, Elizabeth Gilbert, koji je jednako živahan, mudar i seksi. Ovo je roman o ljubavi, slobodi i pronalaženju vlastite sreće. Godine 1940. devetnaestogodišnja Vivian Morris upravo je izbačena s koledža Vassar. Njeni bogati roditelji šalju je na Manhattan gdje živi s tetom Peg koja vodi oronulo kazalište. Vivian upoznaje cijeli niz nekonvencionalnih i karizmatičnih likova. Time se njezin svijet okreće naglavačke i trebat će joj godine da u potpunosti shvati razmjere tog sraza. Na kraju je to ipak pokrene i vodi do novog razumijevanja one vrste života za kojim žudi ali i do ljubavi njezinog života koja se izdvaja od svih ostalih.
OKRUŽENI LOŠIM ŠEFOVIMA – THOMAS ERIKSON (POETIKA)

Foto: poetika.eu
Nakon Okruženi idiotima i Okruženi psihopatima stigla je i treća uspješnica švedskog komunikologa Thomasa Eriksona, ponovno intrigantne naslovnice i privlačne naslovnice - Okruženi lošim šefovima. Eriksonove knjige prevedene su na tridesetak jezika i postale su bestseleri, kako kod nas tako i u svijetu. Očito nas sve žuljaju isti problemi i manipulacije bez obzira na nacionalnost, vjeru ili boju kože. Radnici su danas u raljama psihopata i sociopata potpuno indiferentnih prema ljudskoj patnji i mukama. To bi se moglo promijeniti nakon čitanja Eriksonovih knjiga. Nije riječ o naputcima o tome kako manipulirati ljudima, već nam ove knjige mogu pomoći da prepoznamo obrasce ponašanja ljudi oko sebe, ali i sebe samih, i zahvaljujući tome naučimo lakše živjeti. U knjizi su obrađeni žuti, plavi, zeleni i crveni tipovi ljudskoga karaktera, točnije, načini na koji ti tipovi ljudi komuniciraju.
PLANETA DVORIŠTE – OLIVERA BALAŠEVIĆ

Foto: čitajknjigu
Poznato je da volim čitati autobiografije i biografije. Pogotovo kad ih pišu žene i kad uključuju obitelj i obiteljske uspomene. Upravo nas takve vraćaju u vlastito djetinjstvo, u majčin zagrljaj, u naše dvorište. “Planeta dvorište” odiše iskrenošću i autentičnošću autorice, nekad vrsne gimnastičarke, majke dviju djevojčica i jednog dječaka te žene poznatog vojvođanskog kantautora Đorđa Balaševića.
Olivera u ovoj knjizi opisuje putovanje u svoje najranije djetinjstvo koje je provela u rodnom Zrenjaninu, u gradu na Begeju. Njezino odrastanje je bilo poput varljive bajke koja je tužna kad se priča, ali sretna kad se živi. Otac je Oliveru i njezinog starijeg brata ostavio u najranijem djetinjstvu, a njihova majka Pelka se bez formalnog obrazovanja požrtvovno i hrabro borila kako bi im omogućila mirno i zdravo djetinjstvo, sigurno odrastanje i kasnije školovanje usprkos siromaštvu koje ih je okruživalo. Kroz dirljivo sjećanje na Oliverino djetinjstvo i njezinu hrabru majku kojoj je u konačnici ova knjiga i posvećena upoznajemo način života u tadašnjoj poslijeratnoj Jugoslaviji, upoznajemo ljude iz toga vremena za koje Olivera misli da su bili bolji prepoznavajući se po poslijeratnoj muci i nevolji te se nisu puno libili podijeliti ih s drugima. Bilo je to vrijeme kada se solidarno vodilo računa o tome da se djeca ni po čemu puno ne razlikuju jedno od drugoga i kad se društvo očito najviše primaklo humanizmu nego li ikad prije. Obitelj Savić možemo danas najbolje opisati pridjevima – pošteni, siromašni i sretni.
Ova knjiga me je doslovno osvojila svojom toplinom, prekrasnim obraćanjem i sjećanjem na majku, iskazivanjem poštovanja i divljenja prema majci, sjećanjem na male ljude koji u jednom periodu života obilježavaju naše živote a onda zauvijek iščeznu iz njih, opisom godišnjih doba, karakterističnih jela i običaja, a sve to uz dovoljnu dozu humora. Čitanje koje osim što vam grije srce, mami i osmijeh na lice.
Foto: čitajknjigu
***
Naslovna fotografija: @aloprofile
Za BONJOUR.piše: Alis Marić
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Kada pomislimo na fotografiju planine, gotovo automatski zamišljamo prizor koji pokušava zabilježiti njenu veličinu: vrh, horizont, stijene, možda svjetlo koje je tog dana bilo dovoljno dobro da se sve posloži u gotovo savršen kadar.
Na izložbi Mountain Tripping Jelene Janković, otvorenoj 22. septembra u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar, taj poznati način gledanja brzo nestaje. Planina je tu, ali često tek kao trag, silueta ili komad reljefa koji pokušavamo pronaći ispod intenzivne crvene, ružičaste, plave ili gotovo potpuno prozirne površine. Izložba ostaje otvorena do 2. oktobra, a ulaz je slobodan.
I možda je baš u tome najzanimljiviji dio cijele priče. Mountain Tripping manje govori o tome kako određeno mjesto izgleda, a mnogo više o tome kako ga pamtimo, osjećamo i gledamo dok se kroz njega krećemo.
Foto: Vladimir Končar

Foto: Sanja Merćep
Jelenu Janković mnogi će prvo povezati sa Sarajevo Photography Festivalom, čija je programska direktorica od 2023. godine i koji smo ove godine na Bonjouru detaljno pratili kroz izložbe, autore i festivalski program.
Ipak, iza te uloge stoji fotografkinja i vizualna umjetnica s vrlo prepoznatljivim autorskim rukopisom. Njen rad godinama se gradi oko tijela, pokreta, prostora i psihologije ljudskih odnosa, a posebno je poznata po plesnoj i teatarskoj fotografiji. Tokom četrnaest godina snimila je više od 300 produkcija širom Evrope, radeći s rediteljima, koreografima, plesnim kompanijama i umjetnicima.
Posljednjih godina sve više istražuje granice samog fotografskog medija kroz analogne procese, eksperiment i fizičke intervencije u fotografiju. Fotografija za nju, drugim riječima, ne završava nužno pritiskom na okidač.
Tu su i projekti koji dobro pokazuju širinu tog interesa: fotomonografija Kolo: 70 Years Later te knjiga 8. kat, nastala iz dugoročnog fotografskog praćenja Richterovih nebodera u Zagrebu i odnosa između arhitekture, vremena i ličnog iskustva.
Sa Mountain Trippingom taj interes za prostor prelazi iz grada u prirodu, ali bez klasične ideje pejzažne fotografije. Planina ovdje nije motiv koji treba “uhvatiti”, nego prostor kroz koji se pogled, tijelo i osjećaj stalno mijenjaju.


Foto: Vladimir Končar
Serija je nastajala tokom nekoliko godina, paralelno s Jeleninim planinarenjem. Kamera prati hodanje, zaustavljanje i pogled koji se tokom tog procesa stalno mijenja. Zbog toga planinski pejzaž više nema zadatak da nam kaže: ovo je mjesto na kojem sam bila.
Umjesto toga, fotografije pokušavaju uhvatiti ono mnogo teže za bilježenje, šta se dešava između tijela, pogleda i prostora dok kroz njega prolazimo.
U tekstu koji prati izložbu Lea Vene, nezavisna kustosica, kulturna antropologinja i predavačica koja je s Janković radila na koncepciji izložbe, taj trenutak opisuje rečenicom: „Mjesto gdje zastaje pogled postaje točka vizualne fikcije.“ Vene danas djeluje između kustoskog, istraživačkog i predavačkog rada, među ostalim kroz programe festivala Organ Vida i Galerije Močvara te nastavu u Zagrebu i Beču.
To je zapravo dobar ključ za čitanje cijele serije. Ne pokušavamo prepoznati određeni vrh niti rekonstruirati rutu. Gledamo fotografiju nečijeg iskustva tog prostora.


Ono što radove vizuelno odmah odvaja od klasične pejzažne fotografije jesu intenzivni slojevi boje.
I tu priča ponovo vodi prema teatru.
Janković je kroz profesionalni rad sakupljala rasvjetne filtere u boji, a zatim ih iz njihovog originalnog konteksta prenijela na planinu. Tokom fotografiranja filtere ručno pomjera ispred objektiva, dok sam proces ostaje analogan — bez naknadne digitalne manipulacije slike.Crvena zato može progutati gotovo čitavu planinu. Plava je svesti na jedva vidljivu siluetu. Ružičasta i ljubičasta mogu preko poznatog pejzaža napraviti potpuno novi prostor.
I fotografija u jednom trenutku počinje izgledati bliže slici nego klasičnom fotografskom dokumentu.
Lea Vene u tekstu uz izložbu upravo boju postavlja kao aktivnog učesnika u tom gledanju: ona može stimulirati, razbuditi ili uznemiriti, dok serija postaje svojevrsni arhiv gledanja prostora koji se stalno transformira.
Zanimljivo je i što sama tehnika nije sakrivena iza finalne fotografije. Možemo gotovo zamisliti ruku, filter i objektiv te kratku odluku donesenu negdje tokom uspona: ova boja sada pripada ovom osjećaju.


Fotografije s otvorenja u Galeriji Kranjčar možda najbolje pokazuju koliko radovi drugačije funkcionišu kada se nađu zajedno.
Na bijelim zidovima galerije izmjenjuju se veliki gotovo monohromatski pejzaži i manji radovi čije boje djeluju poput fragmenata istog putovanja. Negdje se planina jasno pojavi, negdje gotovo potpuno nestane. Posjetitelji prolaze između njih, fotografiraju ih, zastaju ispred pojedinačnih radova, a intenzitet boje na trenutke mijenja i način na koji čitamo sam galerijski prostor.
Na jednom zidu riječi Mountain Tripping i ime autorice presijecaju postav sastavljen od niza manjih fotografija. Na drugom su tri velika rada ostavljena gotovo sama, s dovoljno praznine oko njih da se oko ponovo uspori.
I to lijepo odgovara samom polazištu serije.Jer planinarenje je u tekstu uz izložbu opisano kao iskustvo u kojem je hodanje nerazdvojivo od gledanja fizička prisutnost u pejzažu i pogled zapravo se ne mogu potpuno odvojiti.Slično funkcionira i galerija. Krećete se od fotografije do fotografije, a pejzaž nikada ne dobijete cijeli. Samo njegove različite verzije.
Možda nam ga zato Mountain Tripping na kraju ni ne pokušava pokazati. Više nas pita šta se s pejzažom dogodi nakon što prođe kroz nas.



Foto: Sanja Merćep
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!