TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.3.2026.
U trenutku kada Banja Luka dobija novi gastronomski prostor, razgovarali smo s autoricom interijera koji redefiniše pojam elegancije u savremenom kontekstu.
Novi restoran SO u Banjoj Luci ne otvara samo vrata gostima, već i novo poglavlje u savremenoj interpretaciji klasične elegancije. Interijer koji potpisuje Svjatlana Prole balansira između bezvremenske sofisticiranosti i pažljivo orkestrirane atmosfere.
Mramorne plohe, teksturalni zidovi, duboke draperije i dramatična rasvjeta grade prostor koji ne insistira na trendu, već na karakteru. Svaki sloj, od rasvjete do detalja na stolovima, djeluje kao promišljeni dio veće prostorne kompozicije.
U trenutku lansiranja ovog projekta razgovarali smo s autoricom o njenom pristupu, granici između arhitekture i interijera te savremenom jeziku prostora koji nastaje u bh. kontekstu.
Svjetlana Prole, interijer dizajnerica
U razgovoru za Bonjour.DESIGN Svjetlana Prole govori o autorskom procesu, odnosu konstrukcije i “oblačenja” prostora te o tome šta danas znači graditi sofisticiran, savremen arhitektonski izraz u Bosni i Hercegovini. Posebno se osvrće na restoran SO kao projekat koji artikuliše njen trenutni profesionalni smjer.
Svjetlana, u kojem trenutku vašeg procesa arhitektura prestaje biti konstrukcija, a kada, po vašem mišljenju, počinje interijer?
Za mene arhitektura nikada nije samo konstrukcija, kao što enterijer nikada nije samo dekoracija. To je jedan kontinuirani proces. Arhitektura postavlja funkcionalnu i modularnu bazu prostora, njegovu mjeru, proporciju i ritam. Enterijer počinje upravo tu, ali se zaista rađa tek kroz dijalog.
Volim to objasniti kroz kretanje na skali od minimalizma do maksimalizma. U početku postoji čista arhitektonska osnova. Zatim dolazi intervju sa klijentom, faza u kojoj dobijamo ključne ulazne podatke za personalizaciju i autentičnost prostora.
Taj razgovor unosi život u nacrt. Daje mu karakter, tempo i ličnu priču. To je, po mom mišljenju, presudni trenutak.
Nakon toga slijedi stilska gradacija, materijalizacija i, na kraju, stilizovanje. Prostor se gradi slojevito, kroz materijal, teksturu, svjetlo i detalje, sve dok se svi elementi ne dovedu u skladnu cjelinu.
U tom procesu arhitektura i enterijer nisu suprotstavljene kategorije, već faze istog promišljenog toka. Jedno bez drugog ne može.
Kako u svom radu balansirate između strukture prostora i njegovog slojevitog oblikovanja kroz namještaj, tekstil, rasvjetu i druge taktilne elemente?
Balans u prostoru tražim vrlo jednostavno, kroz ono što nazivam bezvremenskim filterom. To je moj unutrašnji kriterij kroz koji prolaze svi odabrani elementi, od formi do materijala.
Svaku liniju, teksturu i detalj analiziram i pitam se imaju li trajnu kategoriju vrijednosti. Ako prođu taj filter, znači da nose stabilnost i da je moj osjećaj za mjeru pobijedio. A mislim da u ovom poslu osjećaji moraju biti važna smjernica, ali i cilj.
Koliko vam je važno da interijer ne preuzme primat nad arhitekturom, već da je produži i nadogradi bez narušavanja njene suštine?
Snažna arhitektonska osnova već nosi identitet, proporciju i ritam, i ona postavlja granice unutar kojih se dalje krećemo.
Prostor uvijek posmatram u njegovim krajnostima, zamišljam ga ogoljenog do minimalizma i, s druge strane, zasićenog do maksimalizma. Podjednako je teško zadovoljiti obje forme. Upravo između te dvije slike nalazi se mjera.
Taj optimalni interval, u kojem su elementi personalizovani i provučeni kroz bezvremenski filter, određuje karakter prostora. U toj mjeri enterijer ne preuzima primat, već postaje produžetak arhitekture.
Vaš rad nosi jasan i prepoznatljiv autorski rukopis.
Kako biste ga sami definisali, kroz vrijednosti, principe ili osjećaj koji želite da prostor prenese?
Moj autorski rukopis nastaje iz personalizacije prostora. Upravo kroz taj proces najviše učim. Svaki klijent donosi vlastitu priču i doživljaj prostora, ali način na koji ga interpretiram oblikuje moj senzibilitet.
Svaki autor, na neki način, čita scenario koji mu klijent povjeri. Razlika nastaje u načinu tumačenja. Upravo ta sposobnost da prepoznam suštinu čini moj pristup prepoznatljivim.
Vrijednosti koje me vode su trajnost i osjećaj tihe elegancije.
U novom projektu, restoranu SO, na koji način ste promišljali odnos arhitekture, atmosfere i identiteta mjesta, te šta ovaj prostor govori o vašem trenutnom autorskom pravcu?
Zanimljivo je da je restoran SO nastajao paralelno sa uređenjem mog stana. Upravo zbog te podudarnosti, u njemu je na neki način sabrana moja trenutna autorska faza.
Vjerujem da će u narednom periodu moj stilski i autorski istup biti još jasniji, ali već sada se kroz ovaj projekat prepoznaje smjer u kojem razmišljam.
Koncept enterijera počinje na savremenoj interpretaciji klasičnog salona. Restoran SO ima prostor koji odiše utiskom kontinuiteta, kao da je sazrijevao kroz vrijeme, a ne nastao odjednom. Njegova elegancija nije demonstrativna, već kultivisana; gradi se kroz slojeve, plemenite materijale i pažljivo kontrolisanu toplinu svjetla.
Šta za vas danas znači graditi savremeni arhitektonski jezik u Bosni i Hercegovini između lokalnog konteksta, globalnih uticaja i vlastite autorske odgovornosti?
Graditi savremeni arhitektonski jezik u Bosni i Hercegovini danas znači razumjeti gdje stvaramo. Naš prostor ima svoje naslijeđe, mjeru i emociju. To ne treba ignorisati, nego njegovati.
Za mene savremenost ne znači prekid sa prošlosti, već njenu nadogradnju.
Autorska odgovornost, po mom mišljenju, podrazumijeva da se trendovi ne preuzimaju bez kritičkog odmaka, već da se prevode kroz lokalni senzibilitet.
Globalni uticaji su dobrodošli, ali prostor mora ostati iskren prema svom podneblju i kulturi. Tek tada ima trajanje. A prostor koji ima trajanje, uvijek je savremen.
TEKST: Ada Ćeremida
U hodniku nekoliko centimetara može odlučiti hoće li prostor funkcionisati kao prolaz ili kao još jedna prostorija koju stalno zaobilazimo.
Jesen polako mijenja i način na koji koristimo ulaz u dom. Odjednom se vraćaju jakne, čizme, kišobrani, torbe i svi oni predmeti koji ljeti mogu proći gotovo neprimijećeno, a već s prvim hladnijim danima završe na prvoj slobodnoj površini.
Kod uskog hodnika problem najčešće nije samo nedostatak kvadrata. Problem je pokušaj da u prostor koji je prvenstveno namijenjen kretanju smjestimo namještaj projektovan za mnogo veće prostorije.
Klasični ormari često imaju dubinu oko 55 do 60 centimetara, što ima smisla kada u njima želimo vješati odjeću. U hodniku širine u kojem je svaki centimetar važan, takav element vrlo brzo može preuzeti prostor.
Zato ćemo 30 centimetara uzeti kao početnu liniju razmišljanja. Nekada će biti dovoljno 15 centimetara za policu za ključeve, nekada će 35 ili 40 centimetara imati smisla za određeni element. Važnije je pitanje: koliko prostora predmet zaista mora zauzeti da bi obavljao svoju funkciju?
Od te ideje kreće šest principa kojima mali ili uski hodnik možemo pretvoriti u prostor koji radi mnogo više, bez osjećaja da smo ga dodatno zatrpali.
Prije ormara, konzole ili klupe, izmjerite koliko prostora mora ostati slobodno za svakodnevno kretanje, otvaranje vrata i prolazak dvije osobe.
Tu naših 30 centimetara postaje korisna početna mjera za razmišljanje.
Plitki ormarić za obuću, konzola ili zatvoreni element dubine oko 25 do 30 centimetara može ponuditi dovoljno mjesta za sitnice koje nam trebaju pri izlasku iz kuće, bez efekta zida namještaja koji ulazi u komunikaciju.
Za ključeve, naočale ili poštu često vam ne treba čak ni toliko. Polica dubine 10 do 15 centimetara može sasvim dovoljno funkcionisati kao mala landing zona.
Drugim riječima, ne počinjite od komada namještaja koji želite kupiti. Počnite od količine prostora koju hodnik može dati.
Uski hodnik rijetko može podnijeti veliki ormar dubine 60 centimetara, ali zato često ima potpuno neiskorišten zid iznad naše visine pogleda.
Umjesto jednog masivnog elementa, storage možemo podijeliti vertikalno.
Visoki, plići ormarići, zatvorene police iznad nivoa očiju ili elementi koji se protežu gotovo do stropa mogu preuzeti sezonske stvari koje ne koristimo svaki dan. Šalovi, rukavice, dodatne torbe ili obuća koju trenutno ne nosimo ne moraju zauzimati najdostupniji dio hodnika.
Dobra hijerarhija je jednostavna: ono što koristite svakodnevno ostaje nisko i nadohvat ruke, dok ono što koristite povremeno ide prema gore.
Tako hodnik dobija storage bez potrebe da ga pretvorimo u garderober.
Mali prostor mnogo brže djeluje neuredno jer sve predmete vidimo gotovo istovremeno.
Zato zatvoreno odlaganje u hodniku ima veliku vrijednost. Cipele, sredstva za održavanje obuće, kablovi, kese i deset zimskih dodataka ne moraju postati dio kompozicije prostora.
Ipak, cilj nije sakriti svaki predmet.
Kaput koji trenutno nosite, lijepa torba ili jedna korpa mogu ostati vidljivi i prostoru dati osjećaj da se zaista koristi. Princip je sličan ostatku interijera: ono što je praktično i vizuelno zanimljivo možemo pokazati, a ono što stvara šum skloniti iza fronti.
U vrlo malom hodniku ta razlika može biti važnija od dodatnog kvadratnog metra.
Kada nema dovoljno mjesta, svaki novi komad namještaja treba opravdati prostor koji zauzima.
Ako širina hodnika dozvoljava klupu, neka ispod nje bude prostor za obuću. Ako imate ogledalo, model s plitkom policom može preuzeti ključeve i sitnice. Zidna konzola može istovremeno biti mjesto za odlaganje i vizuelna tačka koja prekida dugi prazan zid.
Kod veoma uskih hodnika ovo ne mora značiti klasičan multifunkcionalni komad namještaja. Nekada je dovoljno spojiti kukice + policu + ogledalo na istoj vertikalnoj površini i dobiti tri funkcije bez zauzimanja poda.
Što manje kvadrata imamo, to više smisla treba imati svaki centimetar koji koristimo.
Pogledajte hodnik još jednom, ali ovaj put ne samo u visini očiju.
Prostor iznad vrata, kratki zid između dvoja vrata, ugao koji ostaje prazan ili posljednjih 30 centimetara zida mogu postati korisniji od još jednog velikog komada namještaja.
Iznad vrata može stati zatvoren element za sezonske stvari. Na uskom zidu može biti nekoliko kukica. U uglu pored ulaza može stajati visoka korpa za kišobrane.
Ovo je posebno korisno u starijim stanovima gdje hodnici često imaju mnogo vrata i malo kontinuiranih zidnih površina. Umjesto borbe s tlocrtom, koristimo male fragmente koje nam je već dao.
Ogledalo u uskom hodniku nije samo mjesto na kojem provjeravamo outfit prije izlaska.
Postavljeno tako da reflektuje svjetlo ili otvor prema drugoj prostoriji, može vizuelno proširiti prostor i prekinuti osjećaj dugog, zatvorenog tunela.
Isto vrijedi za rasvjetu.
Jedna centralna plafonjerka često naglašava dužinu hodnika i ostavlja njegove krajeve u sjeni. Više manjih izvora svjetla, zidne lampe ili diskretna indirektna rasvjeta mogu bolje definisati zidove i učiniti prostor vizuelno širim.
Ako uz ogledalo dodate topliji bočni izvor svjetla, dobijate i mnogo ugodniji prelaz iz hladnijeg vanjskog prostora u dom tokom jeseni i zime.
U hodniku u kojem nemamo mnogo mjesta za dekoraciju, svjetlo praktično postaje materijal kojim uređujemo prostor.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
