TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.3.2026.
U trenutku kada Banja Luka dobija novi gastronomski prostor, razgovarali smo s autoricom interijera koji redefiniše pojam elegancije u savremenom kontekstu.
Novi restoran SO u Banjoj Luci ne otvara samo vrata gostima, već i novo poglavlje u savremenoj interpretaciji klasične elegancije. Interijer koji potpisuje Svjatlana Prole balansira između bezvremenske sofisticiranosti i pažljivo orkestrirane atmosfere.
Mramorne plohe, teksturalni zidovi, duboke draperije i dramatična rasvjeta grade prostor koji ne insistira na trendu, već na karakteru. Svaki sloj, od rasvjete do detalja na stolovima, djeluje kao promišljeni dio veće prostorne kompozicije.
U trenutku lansiranja ovog projekta razgovarali smo s autoricom o njenom pristupu, granici između arhitekture i interijera te savremenom jeziku prostora koji nastaje u bh. kontekstu.
Svjetlana Prole, interijer dizajnerica
U razgovoru za Bonjour.DESIGN Svjetlana Prole govori o autorskom procesu, odnosu konstrukcije i “oblačenja” prostora te o tome šta danas znači graditi sofisticiran, savremen arhitektonski izraz u Bosni i Hercegovini. Posebno se osvrće na restoran SO kao projekat koji artikuliše njen trenutni profesionalni smjer.
Svjetlana, u kojem trenutku vašeg procesa arhitektura prestaje biti konstrukcija, a kada, po vašem mišljenju, počinje interijer?
Za mene arhitektura nikada nije samo konstrukcija, kao što enterijer nikada nije samo dekoracija. To je jedan kontinuirani proces. Arhitektura postavlja funkcionalnu i modularnu bazu prostora, njegovu mjeru, proporciju i ritam. Enterijer počinje upravo tu, ali se zaista rađa tek kroz dijalog.
Volim to objasniti kroz kretanje na skali od minimalizma do maksimalizma. U početku postoji čista arhitektonska osnova. Zatim dolazi intervju sa klijentom, faza u kojoj dobijamo ključne ulazne podatke za personalizaciju i autentičnost prostora.
Taj razgovor unosi život u nacrt. Daje mu karakter, tempo i ličnu priču. To je, po mom mišljenju, presudni trenutak.
Nakon toga slijedi stilska gradacija, materijalizacija i, na kraju, stilizovanje. Prostor se gradi slojevito, kroz materijal, teksturu, svjetlo i detalje, sve dok se svi elementi ne dovedu u skladnu cjelinu.
U tom procesu arhitektura i enterijer nisu suprotstavljene kategorije, već faze istog promišljenog toka. Jedno bez drugog ne može.
Kako u svom radu balansirate između strukture prostora i njegovog slojevitog oblikovanja kroz namještaj, tekstil, rasvjetu i druge taktilne elemente?
Balans u prostoru tražim vrlo jednostavno, kroz ono što nazivam bezvremenskim filterom. To je moj unutrašnji kriterij kroz koji prolaze svi odabrani elementi, od formi do materijala.
Svaku liniju, teksturu i detalj analiziram i pitam se imaju li trajnu kategoriju vrijednosti. Ako prođu taj filter, znači da nose stabilnost i da je moj osjećaj za mjeru pobijedio. A mislim da u ovom poslu osjećaji moraju biti važna smjernica, ali i cilj.
Koliko vam je važno da interijer ne preuzme primat nad arhitekturom, već da je produži i nadogradi bez narušavanja njene suštine?
Snažna arhitektonska osnova već nosi identitet, proporciju i ritam, i ona postavlja granice unutar kojih se dalje krećemo.
Prostor uvijek posmatram u njegovim krajnostima, zamišljam ga ogoljenog do minimalizma i, s druge strane, zasićenog do maksimalizma. Podjednako je teško zadovoljiti obje forme. Upravo između te dvije slike nalazi se mjera.
Taj optimalni interval, u kojem su elementi personalizovani i provučeni kroz bezvremenski filter, određuje karakter prostora. U toj mjeri enterijer ne preuzima primat, već postaje produžetak arhitekture.
Vaš rad nosi jasan i prepoznatljiv autorski rukopis.
Kako biste ga sami definisali, kroz vrijednosti, principe ili osjećaj koji želite da prostor prenese?
Moj autorski rukopis nastaje iz personalizacije prostora. Upravo kroz taj proces najviše učim. Svaki klijent donosi vlastitu priču i doživljaj prostora, ali način na koji ga interpretiram oblikuje moj senzibilitet.
Svaki autor, na neki način, čita scenario koji mu klijent povjeri. Razlika nastaje u načinu tumačenja. Upravo ta sposobnost da prepoznam suštinu čini moj pristup prepoznatljivim.
Vrijednosti koje me vode su trajnost i osjećaj tihe elegancije.
U novom projektu, restoranu SO, na koji način ste promišljali odnos arhitekture, atmosfere i identiteta mjesta, te šta ovaj prostor govori o vašem trenutnom autorskom pravcu?
Zanimljivo je da je restoran SO nastajao paralelno sa uređenjem mog stana. Upravo zbog te podudarnosti, u njemu je na neki način sabrana moja trenutna autorska faza.
Vjerujem da će u narednom periodu moj stilski i autorski istup biti još jasniji, ali već sada se kroz ovaj projekat prepoznaje smjer u kojem razmišljam.
Koncept enterijera počinje na savremenoj interpretaciji klasičnog salona. Restoran SO ima prostor koji odiše utiskom kontinuiteta, kao da je sazrijevao kroz vrijeme, a ne nastao odjednom. Njegova elegancija nije demonstrativna, već kultivisana; gradi se kroz slojeve, plemenite materijale i pažljivo kontrolisanu toplinu svjetla.
Šta za vas danas znači graditi savremeni arhitektonski jezik u Bosni i Hercegovini između lokalnog konteksta, globalnih uticaja i vlastite autorske odgovornosti?
Graditi savremeni arhitektonski jezik u Bosni i Hercegovini danas znači razumjeti gdje stvaramo. Naš prostor ima svoje naslijeđe, mjeru i emociju. To ne treba ignorisati, nego njegovati.
Za mene savremenost ne znači prekid sa prošlosti, već njenu nadogradnju.
Autorska odgovornost, po mom mišljenju, podrazumijeva da se trendovi ne preuzimaju bez kritičkog odmaka, već da se prevode kroz lokalni senzibilitet.
Globalni uticaji su dobrodošli, ali prostor mora ostati iskren prema svom podneblju i kulturi. Tek tada ima trajanje. A prostor koji ima trajanje, uvijek je savremen.
TEKST: Ada Ćeremida
Pariški dom Giambattiste Vallija mogao je biti raskošna kulisa nalik njegovim haute couture revijama. Umjesto teatralnosti, dizajner je odabrao nježnu zelenu, ružičaste tonove, slojeve umjetnosti i predmete s pričom, stvarajući interijer koji pogled doslovno odmara.
Giambattista Valli svoj je dom pronašao na pariškom otoku Île Saint-Louis, nekoliko koraka od Notre-Dame, ali dovoljno odvojenom od gradske vreve da ga dizajner doživljava gotovo kao selo unutar Pariza.
Stan iz 18. stoljeća ima visoke stropove, neoklasične detalje, pogled prema privatnom dvorištu i raspored koji više podsjeća na ladanjsku kuću nego na tipičan gradski apartman.
Kada ga je prvi put vidio, prostor je bio zapušten i bez jasnog karaktera. Valli je, međutim, odmah prepoznao njegove proporcije i mogućnost da mu doda potpuno novi nivo, a da sačuva osjećaj starog pariškog doma.
Danas ga dijeli s partnerom Faridom Rebbalijem i njihovim sinom Adamom, a svaka prostorija spaja porodični život, putovanja, umjetnost i dizajnerske opsesije.
Prvi element koji se primijeti nije vrijedan umjetnički rad ni dizajnerski namještaj, već zelena boja koja obavija gotovo cijeli stan. Riječ je o nježnom eau de nil tonu, nijansi između pistacije, celadona i blijede kadulje, koja se mijenja zavisno od svjetlosti i prostorije.
Valli je ispričao da je bilo potrebno bezbroj pokušaja da pronađe zelenu koja će umiriti misli. Boja ovdje nije dekorativni dodatak. Ona povezuje zidove, zavjese, radijatore, police i spiralno stepenište, povezujući starie arhitektonske elemenate i novie intervencije.
Kako se ulazi u privatniji dio doma, zelena postaje nešto intenzivnija i priprema pogled za ružičastu spavaću sobu. Inspiracija za tu ružičastu nije došla iz klasične pariške palete, već iz Indije i boje ruža koje se prodaju ispred tamošnjih hramova.
Najskulpturalniji element stana je veliko spiralno stepenište koje se poput vrpce uvija kroz trpezariju. Izradio ga je majstor za štukaturu Pierre Chapelain, a ono vodi prema novom nivou koji ranije nije bio dio stana.
Na galeriji su smješteni Vallijeva biblioteka i studio u kojem skicira, dok se na drugoj strani nalazi prostor njegova sina. Dizajner taj nivo opisuje kao vlastiti plutajući otok, povučen iznad zajedničkih prostorija, ali i dalje vizuelno povezan s ostatkom doma.
Intervencija je zahtijevala odobrenje jer se stan nalazi u zaštićenoj historijskoj zgradi. Umjesto stepeništa koje bi pokušalo imitirati 18. stoljeće, Valli je odabrao čistu, savremenu formu i obojio je u istu zelenu kao zidove. Time je novi element postao prirodan nastavak prostora, iako se njegova geometrija jasno razlikuje od svega oko njega.
Vallijev dom odbacuje ideju da namještaj iz različitih perioda treba strogo razdvajati. Gustavijanska sofa iz kasnog 18. stoljeća stoji uz skulpturalne komade 20. stoljeća, dok Pierre Paulin i De Sede sofe stvaraju mekane, gotovo futurističke linije ispred klasičnog kamina.
Tu su i Warren Platner fotelja, Maison Jansen stol, Christian Liaigre namještaj te rasvjeta Masayukija Kurokawe. U ovom interijeru nijedan komad ne djeluje kao eksponat koji se ne smije dodirnuti. Knjige su složene na podu, umjetnički radovi naslonjeni su na zidove, a predmeti se pomjeraju i koriste.
Jedan od najličnijih detalja nalazimo na laganim bijelim zavjesama. Valli je na njih prenio indijske portrete i studije koje je skupljao tokom čestih putovanja, pa tekstil istovremeno filtrira dnevnu svjetlost i izgleda poput velike, lebdeće stranice iz skicirke.
U spavaćoj sobi pastelno ružičasti zidovi susreću se s prekrivačima ukrašenim biljnim motivima, fotografijama naslonjenim na pod i sasvim tankim crnim linijama rasvjete. Kupaonica, obložena kamenom toplog tona, djeluje mirnije, ali zadržava istu logiku: klasična kada stoji pored predmeta i umjetnosti koji izgledaju kao da su stizali iz različitih dijelova svijeta.
Najzanimljivija lekcija Vallijeva doma krije se u načinu na koji je boja tretirana kao arhitektonski materijal. Zelena nije rezervisana za jedan upečatljivi zid, niti se ružičasta pojavljuje samo na jastucima koje je lako ukloniti. Obje nijanse grade atmosferu cijelih prostorija.
Zbog toga ni antikni namještaj ne djeluje teško, a savremeni komadi ne unose hladnoću. Zelena smiruje njihovu raznolikost, dok povremeni crveni, ružičasti i žuti detalji interijeru daju energiju. 
Najzanimljivija lekcija Vallijeva doma krije se u načinu na koji je boja tretirana kao arhitektonski materijal. Zelena nije rezervisana za jedan upečatljivi zid, niti se ružičasta pojavljuje samo na jastucima koje je lako ukloniti. Obje nijanse grade atmosferu cijelih prostorija.
Zbog toga ni antikni namještaj ne djeluje teško, a savremeni komadi ne unose hladnoću. Zelena smiruje njihovu raznolikost, dok povremeni crveni, ružičasti i žuti detalji interijeru daju energiju. 
Valli je završeni stan nazvao svojim sretnim mjestom. Ovo je dom koji postepeno otkriva slojeve i pokazuje da nježna paleta može imati jednako snažan karakter kao najdramatičnija haute couture haljina.
Lokacija: Île Saint-Louis, Pariz
Period zgrade: 18. stoljeće
Glavna boja: nježna eau de nil zelena
Boja privatnog dijela: ružičasta inspirisana Indijom
Arhitektonski detalj: spiralno stepenište Pierrea Chapelaina
Namještaj: Pierre Paulin, De Sede, Warren Platner, Maison Jansen i Christian Liaigre
Umjetnost: Fontana, Warhol, Picasso, Giacometti, Dalí, Chagall, Picabia i Nan Goldin
Detalj koji pamtimo: indijski portreti odštampani na prozračnim zavjesama
Interijer lekcija: pastelne boje ne moraju biti tihe kada postanu temelj cijelog prostora
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
