TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.3.2026.
Postoji trenutak kada prestanete govoriti o “mladim nadama” i počnete govoriti o mladim profesionalcima. Ova generacija arhitekata i dizajnera ne čeka da bi djelovala. Oni mapiraju, crtaju, grade, intervenišu. Njihovi projekti više nisu samo studentske vježbe oni postaju mostovi, baze podataka, urbane ideje sa stvarnim posljedicama.
Bonjour.DESIGN od svog početka zamišljen je kao prostor koji ne dokumentuje samo etablirane prakse, nego i prati razvoj novih glasova onih koji oblikuju grad dok još uvijek grade i vlastiti profesionalni identitet. Upravo zato smo okupili troje autora čiji rad već pokazuje jasnu poziciju prema Sarajevu: prema njegovim mostovima, kvartovima i javnim prostorima.
Sastali smo se u intimnoj atmosferi kafića Galerija Boris Smoje, mjestu koje prirodno okuplja kreativnu scenu. Na stol su donijeli skice, postere, nacrte i ideje u nastajanju. Između kafe i papira, razgovor se spontano pretvorio u diskusiju o odgovornosti, javnom prostoru i tome kako izgleda projektovati u gradu koji istovremeno nosi slojevitu historiju i akutne urbane probleme.
Ovo nije razgovor o budućnosti. Ovo je razgovor o sadašnjosti.
Merjem Zekaj, Tajra Šurković i Samir Mrković sa Adom Ćeremidom, novinarkom Bonjour.DESIGN
Njihovi projekti se razlikuju po formi, od urbane infrastrukture do digitalnog mapiranja grada i produkt dizajna, ali ih povezuje ista ambicija: intervenisati promišljeno, lokalno i odgovorno.
Samir Mrković danas djeluje izvan akademskog konteksta, razvijajući autorski izraz kroz proces, istraživanje i nezavisne projekte koji preispituju način na koji prostor nastaje i koristi se.
Tajra Šurković stoji iza idejnog rješenja Paper Bridgea projekta koji je iz studentske skice prerastao u stvarnu gradsku infrastrukturu i postao dio fizičke strukture Sarajeva.
Merjem Zekaj kroz CodexUrban mapira postojeće kvartove i EX-YU arhitekturu, pretvarajući dokumentaciju u potencijalni alat za urbanu intervenciju i jačanje lokalnih zajednica.
Razgovor je tekao otvoreno o odgovornosti, ograničenjima, ali i o prostoru koji njihova generacija tek treba da osvoji.
Samire, tvoj rad balansira između produkt dizajna, mode i umjetničke instalacije.
Da li sebe vidiš kao dizajnera koji prelazi granice disciplina ili kao nekoga ko ih namjerno briše?
Ne bih rekao da ih namjerno brišem, ili barem tako nije bilo kada sam krenuo kreativno djelovati. Prelazeći granice disciplina, prirodno se dešavalo da se one postepeno brišu. Danas to vidim jasnije, ali bilo je potrebno vrijeme da prihvatim da moja svestranost nije mana, nego snaga.
Granice sada doživljavam kao slojeve koji se preklapaju i međusobno hrane. Ono što naučim u fotografiji može oblikovati moj pristup modi; iz mode ideje prelaze u produkt dizajn, iz produkt dizajna u grafički jezik, a zatim se ponovo vraćaju u nove forme i kontekste. To je kontinuiran ciklus u kojem se ideje nadovezuju jedna na drugu.
Upravo ta međusobna povezanost oblikuje moj način razmišljanja i stvaranja. Ne vidim sebe unutar jedne discipline i ne bih želio biti ograničen na samo jedno polje djelovanja. Naprotiv, ostajem otvoren za širenje znanja, istraživanje novih medija i stalno razvijanje vlastitih vještina.
U kojoj fazi svog autorskog razvoja se trenutno nalaziš i kako danas pristupaš procesu rada, od prve ideje do realizacije?
Trenutno istražujem područje industrijskog dizajna kroz rad na industrijski proizvedenom nakitu. Iako je moj primarni fokus unikatno oblikovanje, ova oblast mi otvara nove mogućnosti i može biti veoma korisna za moj daljnji autorski razvoj.
Bez obzira na medij u kojem radim, moj proces ostaje prilično dosljedan, a u velikoj mjeri oblikovao se tokom studija na Akademiji. Sve počinje konceptom. Važno mi je da najprije istražim temu kojom se bavim i da je tekstualno razjasnim, prije svega sebi. Nakon toga prelazim na vizuelnu razradu od moodboarda i skica, preko radnih modela, do finalne realizacije.
Inspiraciju pronalazim u različitim izvorima: filmu, književnosti, muzici, fotografiji i pop kulturi, ali i u vlastitim životnim iskustvima. Ljubavi, putovanja, prijateljstva i susreti koje nosim sa sobom često postaju pokretači ideja. Ponekad je dovoljna samo jedna rečenica ili prizor da pokrene početnu misao. Ako me nešto dotakne, osjećam potrebu da to dalje istražim i razvijem.
Čini se da tvoj rad konstantno izlazi iz zone komfora.
Da li je eksperiment za tebe forma pobune, ličnog rasta ili način preživljavanja u kreativnoj industriji?
Sve pomalo, ali osjećam potrebu da još više eksperimentišem i dodatno se oslobodim u vlastitom izrazu. Moj rad je u velikoj mjeri ličan i samim tim izlazak iz zone komfora dolazi prirodno, jer se kroz njega izlažem i otkrivam svijetu. Ipak, vjerujem da taj prostor mogu još dublje istražiti, kako u emocionalnom, tako i u vizuelnom i materijalnom smislu.
Greške i nesigurnosti prihvatam kao sastavni dio procesa, a ponekad postaju i dio finalnog rada, što se može čitati i kao suptilan oblik pobune.
Tajra, tvoje idejno rješenje za Paper Bridge počelo je kao studentski rad, a danas postaje realna urbana infrastruktura. U kojem trenutku si shvatila da „papir“ postaje stvarnost?
Kao arhitektica živim u milimetrima, centimetrima i metrima. Svijet posmatram kroz crteže i mjerilo. Metar postaje centimetar, a svaki milimetar ima svoje mjesto. Na papiru je sve kontrolisano, precizno i logično prirodno je da sam stvarnost dugo doživljavala kroz nacrt.
Prvi odlazak na gradilište bio je trenutak suočavanja. Kada sam vidjela izlivene temelje, osjetila sam onaj tihi, odgovorni strah. Malih pet centimetara s papira postalo je pet metara u prostoru. Most koji stane na A3 format od četrdesetak centimetara postaje četrdeset metara preko Miljacke.
Tada više nije riječ o studentskom radu. Postaje prostor koji će ljudi svakodnevno koristiti, na putu do posla, škole ili u šetnji. Kao studenti imamo luksuz maštanja. Realnost je došla onog trenutka kada sam stala ispred betona koji nosi liniju sa mog crteža. Papirni most tada je prestao biti skica i počeo postajati stvarnost.
Mostovi simbolično spajaju prostore i ljude.
Šta za tebe znači projektovati nešto što će koristiti hiljade građana?
Kao Sarajku, posebno me raduje što imam priliku ostaviti lični pečat, pečat ovog vremena, u svom gradu. Sarajevo je grad mostova. Svaki od njih nosi priču staru stotinama godina i nije samo konstrukcija, već svjedok promjena.
Tu su legende poput Kozje ćuprije, historija Principovog mosta odnosno Latinske ćuprije, skice Eiffela za most na Skenderiji, Piano i most Ars Aevi. Svi oni grade slojevitu historiju grada i stvaraju njegov identitet.
Preko mostova su prolazile generacije, odvijali se susreti i svakodnevni rituali. Upravo ta svakodnevnica me najviše inspiriše. Pomisao da će se neko na ovom mostu prvi put sresti, zastati ili jednostavno preći s jedne obale na drugu na putu kući posebno me veseli.
Konstrukcija tada postaje scenografija života.
Da li misliš da mladi arhitekti u BiH danas imaju više prostora ili više prepreka nego ranije generacije?
Biti mladi arhitekta u BiH danas znači suočiti se s drugačijim kontekstom nego ranije generacije. Nekada su se jasnije pratili standardi, prostor je bio projektovan prema mjeri čovjeka, s logikom, hijerarhijom i jasno definisanom funkcijom. Postojala je izražena svijest o kvalitetu života.
Danas je život ubrzan, a prostor često generičan. Pored funkcije, dominiraju trendovi i tržišni zahtjevi. Arhitekta se nerijetko nađe u ulozi onoga ko treba „ispuniti kvadraturu“, svjestan da će se projekat tokom realizacije prilagođavati kako bi se dobio kvadrat više. Tako kvalitet prostora postaje komercijalna kategorija.
Dolazimo do paradoksa u kojem, nakon godina učenja propisa i standarda, ponekad moramo objašnjavati zašto prostorija mora imati prozor.
Ipak, postoji prostor za djelovanje. Ohrabruju autentični projekti, bilo enterijeri ili eksterijeri, u kojima se osjeti promišljanje i lični stav. Mladi arhitekti danas imaju više slobode u izrazu, ali i više prepreka u realizaciji. Važno je ne zaboraviti zašto radimo ono što radimo i ne izgubiti autentičnost u tom procesu.
Merjem, CodexUrban mapira postojeće kvartove Sarajeva i EX-YU arhitekturu.
Da li mapiranje vidiš kao dokumentaciju ili kao prvi korak ka intervenciji?
Ovaj projekat vidim i kao dokumentaciju i kao vodič kroz grad. Prvobitna ideja bila je formirati bazu podataka o objektima i ulicama Sarajeva, s ciljem da pomogne studentima i mladim arhitektima da bolje upoznaju lokalitet na kojem rade svoje projekte i da očuvaju zanemarenu baštinu iz svih perioda, posebno EX-YU arhitekturu.
Nakon prvog testnog snimanja na Alipašinom Polju, ideja je prerasla u nešto šire. Shvatila sam da ova baza treba biti dostupna svima, u online formatu kao web portal koji može jačati lokalne zajednice i adresirati konkretne probleme: od pokvarenog mobilijara do čitavih neaktivnih zona koje imaju potencijal postati prostori za mlade i stare.
Želim osvijestiti građane, ali im i dati prostor da govore o problemima u sredini u kojoj žive. Takav vodič mogao bi služiti i institucijama kao alat u procesu restauracije i unapređenja prostora. Participacija stanara je ključna kroz ankete, razgovore i terenski rad, kako bi se problemi precizno mapirali i sistemski rješavali.
Koji je najveći urbani problem Sarajeva koji tvoja generacija vidi jasnije od prethodnih?
Definitivno manjak prostora za mlade, posebno za mlade kreativce. Djelimično je problem i u nama često nismo dovoljno aktivni u pronalaženju i očuvanju prostora koji bi mogli služiti svima.
Sarajevo je nekada imalo više prostora za mlade od diskoteka do napuštenih industrijskih hala i zaboravljenih kutaka u naseljima. Danas ih je manje, a dio urbanog života preselio se u digitalni svijet.
Ipak, i jedan mali, pomalo ofucani kafić u sarajevskom naselju može postati važna scena za ispoljavanje kreativnosti. Dobro uređen prostor ima moć da pokrene zajednicu. Lično bih voljela urediti barem jedan takav prostor. Takvi projekti su izazovni, ograničeni budžetom i resursima, ali upravo ta improvizacija često donese najautentičnija rješenja.
Ako bi imala mogućnost promijeniti jednu stvar u načinu na koji se Sarajevo planira i razvija, šta bi to bilo?
Saobraćaj.
Sve veći broj automobila u gradu direktno utiče na kolapse, ali i na smanjenje zelenih površina u korist parkinga i novih saobraćajnica. Iako se nikada nećemo potpuno odreći kolskog saobraćaja, bolje planiranje i ulaganje u kvalitetan javni prevoz, pješačku infrastrukturu i biciklističke staze predstavljaju realan iskorak.
Saobraćaj snažno utiče na kvalitet života u naselju. Dobro umrežena urbana cjelina rasterećuje jezgru od gužvi i oslobađa prostor za javne sadržaje. Prostori postaju pristupačniji, servisi raznovrsniji, a uz kvalitetno zelenilo naselja se prirodno hlade tokom ljeta. Ljudi se više kreću, više komuniciraju.
Naravno, problemi se ne rješavaju samo ukidanjem saobraćaja. Kvalitet dolazi iz dobrog projektovanja i svakodnevnog održavanja. Potrebno je početi od manjih intervencija kako bismo mogli adresirati veće sistemske izazove.
Ono što je najviše ostalo nakon ovog susreta pored kvalitete njihovih projekata, jeste jasnoća s kojom razmišljaju o prostoru.
Ova platforma nije zamišljena samo kao mjesto dokumentovanja gotovih realizacija, nego kao prostor u kojem pratimo procese, razvoj i prve ozbiljne iskorake jedne generacije. Želimo otvarati prostor za razgovore koji se dešavaju prije velikih nagrada i prije zvaničnih titula u fazi kada se ideje još oblikuju, ali već imaju težinu.
Ako je suditi po energiji, odgovornosti i hrabrosti koju smo vidjeli za stolom u Galeriji Boris Smojo, budućnost urbane scene Sarajeva nije apstraktna kategorija.
Ona već ima lica, projekte i vrlo jasne namjere.
A Bonjour.DESIGN će biti mjesto gdje će se te priče nastaviti razvijati.
TEKST: Ada Ćeremida
Šta se desi kada se jedna veza od početka gradi kroz skice, makete, studentske projekte, zajedničke rokove i istu ljubav prema prostoru?
Kada smo pokrenuli prvi format razgovora s mladim arhitektima, ideja nije bila samo da pokažemo ko trenutno radi zanimljive projekte, nego da uhvatimo onu fazu karijere u kojoj se senzibilitet tek formira, odluke postaju ozbiljnije, a svaki novi prostor nosi i malu ličnu priču.
Ovo je druga epizoda tog istog razgovora, ali ovaj put sa dodatnim slojem: ljubavnim, profesionalnim i potpuno arhitektonskim. Melisu ste već imali priliku upoznati kroz njen rad i kroz interijer ureda, a sada je upoznajemo i kroz priču koju dijeli s Armanom.
Njih dvoje nisu samo par koji voli dizajn. Oni su zajedno prolazili kroz fakultetske zadatke, studentske rokove, prve profesionalne korake i sve one male rasprave koje se dogode kada dvije osobe koje vole prostor pokušavaju izabrati lampu, materijal ili “samo jednu nijansu drveta”.
U razgovoru za Bonjour.DESIGN pričali su nam o početku njihove veze, arhitekturi Sarajeva, trendovima koje vole, detaljima koji ih odmah kupe i tome kako izgleda kada ti je partner istovremeno i osoba kojoj prvoj pokažeš ideju dok još nije sasvim spremna.
Kada se vratite na početak vaše veze i prve godine arhitekture, šta vam je danas najljepše u tome što ste zajedno rasli kroz isti svijet?
Upoznali smo se na Armanovoj prvoj godini fakulteta, dok sam ja bila na završnoj godini srednje škole. Već sam ranije donijela odluku da ću studirati arhitekturu, pa su neki od naših prvih razgovora bili upravo vezani za arhitekturu i za ono što nas je oboje toliko privlačilo.
U jeku pandemije, kada je studentski život izgledao potpuno drugačije, Arman i ja smo zajedno radili fakultetske vježbe. Nadopunjavali smo jedno drugo, učili jedno od drugog, pa smo i kroz taj zajednički rad razvijali naš odnos.
Danas se sa radosnom nostalgijom prisjećamo studentskih dana koji su, osim naših profesionalnih puteva, oblikovali i naše ličnosti te dodatno učvrstili našu vezu. Ono što je tada počelo kroz zajedničke skice, ideje i sate rada provedene na studentskim projektima, nastavilo se i u našim prvim profesionalnim koracima. Naravno, i danas jedno drugom pružamo podršku, dijelimo znanje i zajedno rastemo, kako privatno tako i kroz arhitekturu koja nas je od samog početka povezivala.
Koliko se vaši senzibiliteti razlikuju kada je riječ o prostoru, dizajnu i estetici, a gdje se najviše preklapaju?
Mislim da se razlikujemo dovoljno da jedno drugom uvijek možemo ponuditi neku novu perspektivu. Upravo te naše razlike često nas dovedu do boljih i zanimljivijih rješenja u projektima. Ali i dovoljno često imamo slične ideje i pristupe, pa naposljetku uvijek nađemo način da se složimo oko onoga što nam je najvažnije, a to je da prostor bude funkcionalan, promišljen i estetski atraktivan.
Ko je od vas veći perfekcionista, a ko prvi kaže: “dobro je, šalji”?
Oboje imamo problem da kažemo „to je to“ i pošaljemo projekat jer uvijek mislimo da postoji još neki detalj koji možemo doraditi, poboljšati ili jednostavno učiniti ljepšim. Svaki novi projekat nam je prilika da kreiramo nešto novo, pomjerimo vlastite granice i iz onoga što radimo izvučemo maksimum. Nadamo se da nas s vremenom neće napustiti želja za traganjem i da smo još daleko od brzog „dobro je, šalji“.
Koji dizajnerski detalj u prostoru vas odmah kupi?
Najviše nas privlače konstruktivni detalji koji prostoru daju karakter i naglašavaju njegovu arhitekturu. Privlače nas visoki stropovi, zanimljiva i izazovna konstrukcija te pažljiva upotreba materijala, posebno kada se kroz njih dodatno naglašava monumentalnost objekta ili prostora. Radujemo se kada konstrukcija nije samo funkcionalna, već postaje važan dio estetike i ukupnog doživljaja prostora.
Koji trend u interijeru ili arhitekturi vam je trenutno precijenjen, a koji trend vam je zapravo guilty pleasure?
Generalno ne smatramo da postoji precijenjen trend u arhitekturi jer arhitektura je uvijek odraz vremena i društva u kojem nastaje, njegovih potreba, mogućnosti i ekonomskih prilika. Trenutno primjećujemo sve veću potrebu za jednostavnijim i pristupačnijim rješenjima, što je sasvim prirodan odgovor na vrijeme u kojem živimo.
S druge strane, volimo korištenje kvalitetnih, prirodnih materijala na kojima se s vremenom vidi trag korištenja. Lijepo nam je kada materijal ne ostane isti kao prvog dana, već zajedno s prostorom i njegovim korisnikom stari, mijenja se i dobija svoj karakter.
Šta vam je najljepše u arhitekturi Sarajeva?
Raznolikost u arhitekturi Sarajeva je ono u čemu leži njegov šarm. Te različite arhitektonske cjeline nisu uvijek savršene i „teorijski“ ispravne, ali miks estetski savršene austrougarske gradnje u centru Sarajeva i vernakularnih arhitektonskih rješenja na okolnim brdima čini da prostor djeluje poput multiverzuma u kojem se prepliću različite kulture i svjetonazori. Upravo ta nesavršenost i slojevitost čine Sarajevo posebnim.
Da pravite zajednički stan od nule, oko čega biste se najbrže složili, a oko čega biste najduže raspravljali?
Najbrže bismo se složili oko osnove prostora, puno prirodnog svjetla, funkcionalan tlocrt i kvalitetni prirodni materijali. Važno nam je da prostor bude ugodan i da s vremenom dobija karakter.
Najduže bismo vjerovatno raspravljali o detaljima. Kada su oba partnera arhitekti, izbor jedne lampe, stolice ili nijanse drveta lako preraste u malu projektnu raspravu, a na kraju obično pronađemo neko treće rješenje koje nam se oboma više sviđa.
Koji je vaš zajednički dream project?
U nekom periodu naše veze saznali smo da smo oboje kao mala djeca gledali emisije o arhitektima koji su radili volonterske projekte u zajednicama kojima je zbog različitih okolnosti bila potrebna pomoć. Možda je upravo tada, potpuno nesvjesno, počela naša želja da jednog dana radimo na takvim projektima koji će, osim svoje arhitektonske ili materijalne vrijednosti, donijeti korist široj zajednici i ostaviti pozitivan i trajan trag u okruženju u kojem nastaju.
Šta ste kroz sedam godina veze naučili jedno od drugog, a da vas je promijenilo i privatno i profesionalno?
Mislim da smo prije svega naučili gledati stvari iz perspektive onog drugog. Kada toliko dugo zajedno odrastate, studirate, počinjete raditi i prolazite kroz različite životne faze, neminovno preuzmete ponešto jedno od drugog. Arman je mene naučio da budem odlučnija, više vjerujem svom osjećaju i ne bojim se napraviti prvi korak, dok sam ja njega naučila da neke stvari ne mora uvijek odmah riješiti, već da ih sagleda iz šire perspektive i vjeruje procesu.
Profesionalno smo jedno drugom postali svojevrsni filter, osoba kojoj možeš pokazati ideju dok još nije sasvim formirana i očekivati iskreno mišljenje. Naučili smo da dobra kritika nije suprotstavljanje, već jedan od najboljih načina da ideja postane bolja. Mislim da nam je upravo to pomoglo da i privatno i profesionalno budemo otvoreniji, sigurniji i spremniji učiti jedno od drugog.
Opišite jedno drugo kao arhitektu u tri riječi.
Melisa je vrijedna, kreativna, istrajna i odgovorna.
Arman je radoznao, uporan, temeljit i pouzdan.
A zajedno smo sve to.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
