Midheta Agić je kreirala putopis kroz Prag kakav nećete naći u turističkim vodičima

Kada sam, sada već relativno davno, radila moju 'bucket list' (a koju nerijetko dopunim sa još ponekom 'to kick off' idejom), posjet Pragu sam stavila negdje pri dnu liste (koje je već sada postalo zlatna sredina) uz napomenu *to do in winter. Ne znam iz kojeg' razloga, ali taj, po nekima najljepši evropski grad, mi je oduvijek mirisao na zimu i pahulje, svaki put kada bih naišla na fotografije Praga, bile su to uglavnom fotografije s gotovo čarobnom zimskom idilom u pozadini, neodoljivim dvorcima, mostovima i ulicama čija imena su mi oduvijek zvučala odveć čudno i pomalo zagonetno, rekla bih.

Nekim spretno posloženim zvijezdama, sudbinom, šta li, januar 2016. Bio je glavni krivac što sam, sa i više nego zadovoljnim smiješkom na licu, prekrižirila tu davno napisanu notu *to do in winter (jer kud' ćete ljepšu zimu, do one u januaru).

A Prag k'o Prag, šarmantan gospodin, ogrnut u bijelo – nije mi dozvolio da ostanem ravnodušna. Istina, na prvi pogled mi se učinio pomalo usporen i ne toliko živahan kao neki drugi evropski gradovi (što se najzad na kraju i nije ispostavilo kao mnogo kriva percepcija), no već narednog jutra uz temperaturu od -4 stepena i vrtlog pahulja u zraku, s mapom u rukama i već dobro izvježbanom orijentacijom u prostoru, Prag je pokazao ono zbog čega ga mnogi vjekovima smatraju jednim od najljepših gradova.

Prva, od nebrojeno mnogo znamenitosti na koje ćete naići, vjerojatno je katedrala Svetog Vida. Istini za volju, ako bih pravila listu mjesta/građevina koje me najviše oduševljavaju prilikom posjete nekom gradu, onda bih srednjovjekovne građevine stavila na sami vrh liste (ali i dalje ne na prvo, tu se nedvojbeno zadržava ljubav i oduševljenje umijećem izrade izloga u ulicama gdje Moncler, Lanvin i njima slični uvijek uspijevaju da mi oduzmu dah). 

Biće da je kriva ta „umjetnička“ strana u meni, pa mi uzdah uvijek prvo ukradu, ne priča, ne povijest, niti legende, nego baš ono oku vidljivo. Kada putujete, počnete da zapažate ono što vam možda prethodno nije bilo blisko, da shvatate razlike između veoma sličnoga, ali i sličnosti među različitostima, pa sam i ja vremenom (ali zahvaljujući i ponekoj knjizi) naučila da već na prvi pogled razaznam, da svaka građevina s jako istaknutim šiljastim lukovima pripada gotici, dok su renesanse uglavnom blaže, sa polukužnim lukovima i kupole u obliku polulopte. Gotika, dovoljno tajanstvena sama po sebi, uvijek iznudi jače divljenje, pa me Prag ni u ovome nije ostavio bez autentičnog prizora.

Katedrala Sv.Vida prva je građevina do koje me moj, ranojutarnji, tramvaj broj 5 dovezao. Monumentalna gotička građevina u sebi i danas čuva češku krunu. Ispod današnje katedrale nalaze se ostaci dvije, po datumu svoje gradnje, još starije građevine (rotunda sv. Vida iz 10. st. i bazilika sv. Vaclava, Vida i Adalberta iz kasnog 11. st). U cijeloj zbrci tornjeva, zvono na Velikom tornju teško je 16 tona i najveće je u Češkoj, a pokreće se isključivo na blagdane, za čije pokretanje su potrebna 4 zvonara dobrovoljca.

Dvadesetak minuta šetnje, poneko zaustavljanje, pretrčavanje preko ulici ili uporno izvlačenje maramica iz torbe jer ste na temperaturi od -5 već gotovo smrznuti, vodi vas do Zlatne ulice, ulice koja s pravom nosi ovakav naziv.

Zlatna ulica je uska slikovita uličica s minijaturnim bajkovito sitnim i šarenim kućama od kojih neke datiraju iz 16. stoljeća. Kuće su prvobitno pripadale zlatarima, a prema legendi car Rudolf II je na ovom mjestu smjestio i neke od svojih alhemičara koji su bili zaduženi da pronađu način pretvaranja željeza u zlato. Kuće su nakon II svjetskog rata nacionalizirane i obnovljene i danas se na ovom mjestu uglavnom nalaze knjižare i suvenirnice. Budući da je gotovo cijeli grad u nekom prikrivenom znaku Franz Kafke, nije čudno ni to da je baš ova ulica, bila inspiracija za njegov „Dvorac“ nakon što je godinu dana proveo boraveći u jednoj od mnogobrojnih kuća Zlatne ulice, na broju 22.

A kada Prag i Kafku stavimo u istu priču, nemoguće je ne pomenuti, a kada ste u Pragu, onda ne obići muzej Franza Kafke. Muzej je smješten u srednjovjekovnoj jezgri Praga, na lijevoj obali Vltave u četvrti pod nazivom Mala strana, koja se nalazi ispod najvećeg kraljevskog dvorca na svijetu. Muzeji su uvijek svojevrsna oaza mira, posebno jedan ovakav, smješten u grad koji odolijeva vremenima i koji vjerno čuva uspomenu na jednog od najvećih imena češke književnosti, ali i književnosti općenito.

Kada se malo „zavrtite“ u krug, naći ćete se u Nerudovoj ulici, nedvojbeno jednoj od meni najljepših ulica Praga. Ulica počašćena imenom češkog pjesnika Jana Nerude, svojevrstan je vremeplov u doba kada su tuda prolazili kraljevi na putu do svoje krunidbe (put simbolično nazvan Kraljevski put).

Poseban dodir prošlog vremena daju i simboli na kućama koji su svojevremeno predstavljali statusne simbole, pa ako naiđete na kuću Tri mala gudala, sjetite se da ju tu nekad živjela porodica čija se kućna radinost oslanjala na izradu violina, dok će vas Kuća zlatnog kaleža podsjetiti na ko zna koliko star život zlatara baš na tom mjestu.

Kada ste u takvom malom carstvu historije, umjetnosti, književnosti, arhitekture i pri tom' je januar, vjerujte mi, bit' ćete sretni jer prizor koji će se uskoro pred vama pojaviti i više je nego veličanstven u cijeloj kompoziciji sa svim gore navedenim. Karlov most. Prva napomena; ako se ikada nađete na ovom mostu, ne propustiti zaželjeti želju! Od trenutka kada sam znala da putujem u Prag, znala sam da me ovaj momenat neće zaobići.

Prema legendi, s Karlovog mosta su u rijeku Vltavu bacili svećenika Svetog Jana Nepomuka, pa mu je u spomen na tom mjestu podignut spomenik. Dalje, legenda (a ja obično želim da vjerujem u iste) priča da je nakon Janovog pada u vodu, na površini zasjalo pet zvjezdica, nakon čega je Jan Nepomuk proglašen svetim zaštitnikom mostova i uvijek se prikazuje sa zvjezdanim oreolom iznad glave. Dodir ovog, po legendi neobičnog sveca, dovoljan je za ispunjenje želje, ali i praško obećanje da ćete mu se vratiti (ja sam moju zaželjela, možda sam onako promrzla, ali gotovo izvan vremena, na tom' mjestu provela i najviše vremena, tako, u vrtlogu neopisivih momenata i čudnih ljudi od ko zna kuda).

Ići nazad s mosta ne postoji ni kao opcija obzirom da vas cijela priča tjera uvijek samo naprijed – a naprijed je ljubav, čudna koncentracija ljudi sa svih strana svijeta, djevojke sa Kipra kojima sam obećala posjet (kad-tad, računa se), dečko koji u Pragu studira pravo, ali užurbano korača ka najbližem tramvaju jer je vikend i vrijeme je za posjet roditeljima, gospođa koja se zadihano kretala iza mene pokušavajući mi dati do znanja da je moja rukavica zalutala negdje u snijegu, ravno među njenim koracima.

Kada osjetite dašak užurbanosti i života metropole, ugledate vješto, ali na tren čudno pomiješana stakla sa fasadama Austrougara, znat' ćete da ste došli u Vaclavcke namesti (Novi grad; inače, češki naziv za grad je mesto). Trg, koji zapravo predstavlja centralno mjesto, nastao je 1348. godine i do danas mu je nekoliko puta promijenjen izgled i naziv. Ubjedljivo je najveći praški trg, a krasi ga kip kralja po kojem je dobio ime, Vaclava, te prelijepa građevina Narodnog muzeja na vrhu trga.

Ono što je korisno za zapamtiti, svakako je poimanje ovog trga kao polazne tačke i tačke orijentacije, s obzirom da se na trgu nalaze dvije metro stanice, kao i tramvajska na kojoj se zaustavljaju mnogobrojne linije. Kada tome dodamo i činjenicu da je od stare gradske jezgre i famoznog astronomskog sata udaljen svega nekoliko minuta hodanja, jasno je zašto je, kako je već navedeno, ovaj trg prema mnogima žila kucavica Praga.

Od Vaclavckih namesti, uz nekoliko minuta opreznog hodanja (jer je januar u led je posvuda) stižete do trga poznatog pod nazivom Staroměstské náměstí (stari grad). Trg se nalazi na desnoj obali Vltave i udaljen je otprilike 1km od Karlovog mosta i predstavlja centralni dio stare gradske jezgre, a danas je mjesto na kojem se nalazi veliki broj znamenitosti i nezaobilaznih građevina za hiljade turista koji dolaze u Prag. Trg krasi i veliki spomenik Janu Husu, teologu, propovjedniku i reformatoru, poznatom po tome što se usprotivio moći Crkve kao institucije i nedodirljivosti svećenika.

Na trgu se nalaze i dvije ostavštine gotičke arhitekture, zgrada Starogradske vijećnice, te Hram Djevice Marije Tinske, međutim, unatoč pričama koje svaka od ovih znamenitosti pričaju za sebe, Orloj ili bolje znan kao čudesni toranj s astrološkim satom mjesto je sa najvećim brojem turista željnih stvaranja još čudesnijih uspomena na ovome mjestu.

Cijela priča o čudesnom satu započela je još 1410.godine kada je izgrađen toranj od 69m ukrašen promatračnicom sa koje se pruža neodoljiv pogled na grad. Orloj je podijeljen da pokazuje astrološki kalendar i vrijeme, odnosno četiri vrste vremena, i to; srednjoeuropsko ili staronjemačko, staročeško, babilnsko i zvjezdano. U dnu je kalendarni brojčanik koji pokazuje položaj dana u odnosu na sedmicu, mjesec i godinu. Priča bi se vjerovatno samo zadržala na historiji i legendama da svaki sat, uz nestrpljivo uperene oči turista, Orloj ne započinje pravu malu igru. Svakog sata na dva mala prozorčića pokazuju se 12 apostola od kojih svaki ima svoje značenje. Prilikom predstave koja, vjerovatno na žalost mnogih ne traje duže do minutu, na samom vrhu tornja, uz zvukove zvonika, smjenjuje se 12 apostola vješto izrađenih da i danas potiču na razmišljanje i vjerovanje.

I eto, baš iz tog' razmišljanja me vratio otkucaj zvonika i mjesto koje se već počelo pretvarati u tek običnu ulicu, do narednog sata, do naredne predstave. A ja sam ostavila neke uspomene za sebe, do narednog grada, do naredne priče…

Za MODAMO.info piše: Midheta Agić
Midhetine foto zapise s putovanja možete pratiti i na njenomInstagram profilu.
Foto: Midheta Agić