Dnevnik jedne mame: Zašto su promjene pozitivna stvar?

„Put prema vrhu počinje onog dana kad preuzmete potpunu odgovornost za sebe i kad prestanete tražiti isprike."O. J. Simpson

Današnji dan mi je bio sav u znaku novih prilika, preuzimanja odgovornosti i pokretanja samog sebe. Pa kako i ne bi kad sam od ranog jutra bila oduševljena čitanjem izjava osnivača kineske platforme za web trgovinu Alibaba, a od kojih mi je ova posebno zapela za oko: „Umjesto da vaše srce kuca brže, zašto jednostavno ne djelujete malo brže? Umjesto da samo razmišljate o nečemu, zašto ne učinite nešto povodom toga? Siromašni ljudi propadaju zbog jednog zajedničkog ponašanja. Njihov cijeli život je u čekanju!“.

Onda se moje oduševljenje još proširilo čitanjem intervjua moje drage kolegice Melihe za Manager.ba s naslovom „Nije gubitnik onaj koji nije uspio nakon par pokušaja, nego onaj koji nikada nije ni pokušao“, a dan sam začinila upoznavanjem mladih ljudi u Poslovnom parku SPARK u Mostaru kako su preuzeli „sudbinu“u svoje ruke i pokrenuli se ka putu ostvarenja svojih snova. Toliki naboj pozitive me opet prilijepio za laptop, čim je dječak zaspao. Ponovno sam sama napravila izbor i iskoristila ovaj trenutak inspiracije, nisam odlučila čekati.

U biti, osvrćući se samo na zadnjih pola godine svog života toliko sam djelovala, da ni sama nisam svjesna koliko toga sam uradila i koliko me je život podario zbog toga. Pa evo, gledam samo ovo pisanje. Ovo je četvrti članak za MODAMO, a počela sam tek prije dva mjeseca. Imala sam izbor one prve noći kad sam osjetila inspiraciju za pisanje članka, „kad si zadnji put uradio nešto po prvi put“ - otići spavati i ne napisati ništa ili iskoristiti taj trenutak. Iskoristila sam ga. Imala sam izbor volonterski odraditi milion poslića mimo posla ili ostati kući i čistiti i kuhati, pa sam ih uradil,a jer sam znala da ću uživati u njima, naučiti nešto novo i upoznati puno novih divnih ljudi.

Zapravo, izabrala sam da ću se pokrenuti na jednom polju i odjednom se pokrenulo toliko ostalih polja u mom životu. Pustila sam da inspiracija, te moćne ideje samo protječu kroz mene. Prestala sam ih blokirati sa onim unutrašnjim zlim glasićem: „ma kako ćeš to sad raditi, nemaš vremena za to… ma kako ćeš to objasniti svojima…ma nemaš love sad za to, pričekaj još malo“, a koji nas sputava da živimo i koji samo predstavlja naš strah, odnosno nevjerovanje u nas same. Ali još bitnije, poslušala sam te inspiracije i počela odmah djelovati ka njihovom ostvarenju. I kako lagano ostvarujem jednu po jednu, tako se sve više i više njih rađa u mojoj „glavi“.

Neki dan mi je sestra rekla: „Je li to opet neki novi biznis?“. Ali poslušala me, oduševila se i odmah se „bacila“ na posao. Ono važno što sam naučila u svemu ovome je to što inspiracije dijelim s drugim ljudima, ne bojim se da će ih netko „ukrasti“ ili „popljuvati“. Hoće li se ostvariti baš tako ili drugačije ili nikako, nije bitno. Ja sad uživam u mom radu, mom djelovanju na putu njihovog ostvarenja i to je najbitnije. Uvijek se vodim onom što mi je baka znala govoriti: „Puna su groblja velikih ideja!“ Možda neku ideju ja sama i ne mogu i ne želim ostvariti, ali netko drugi može- a to je njegov izbor.

I zaista, taj famozni stres koji nas prati, davi i tjera svakodnevno nije ništa drugo nego naš osjećaj/uvjerenje da nemamo izbora i kako su nam svi oko nas nešto „krivi“. Mama - jer nas je tjerala da završimo školu koju ne volimo, tata - jer nikad nije bio kući pa smo bili zakinuti za njegovu pažnju i ljubav, šef - jer nas pretrpava s poslom, a ne možemo dati otkaz jer imamo kredit, muž - jer do kasno u večer radi pa nema vremena za nas i djecu, djeca - jer su neposlušna i lažu nas, država - jer su svi lopovi i prevaranti...i tako u nabrajanju shvatimo da nikoga od njih ni tih situacija ne možemo mijenjati i „normala“ da ćemo biti pod stresom. Da, i ja sam dugo živjela po tim šablonima - istovremeno sam vukla za sobom prošlost i strahovala od budućnosti, mučila se sa želudcem, probavom, glavoboljom (ma svakojakim psihosomatskim boljkama) i na taj način samo potvrđivala da su „oni“ krivi i kako je to moja sudbina. Kako nije do mene, jer ih nisam ja birala. Svakodnevno sam se borila u sebi, jer je jedan dio mene uporno govorio kako to sve nema smisla, da to nije život.

I nakon te jedne poduže konfliktne faze, traženje odgovora oko mene, od drugih ljudi, našla sam odgovor – u sebi. Odgovor koji je totalno promijenio moj život. Shvatila sam da su jedino moja uvjerenja „odgovorna“ i to ona koja definiraju to općepoznato „normala“ stanje mojih emocija i kako sam jedino ja ta koja može odabrati hoće li ih promijeniti, a kako ne bih više živjela pod dotadašnjim „pa što ćeš, to je život – borba!“.
Od tad, za mene je moja realnost i moja „normala“ uvjerenje kako jedino i isključivo u životu možemo mijenjati samo sebe, naš pogled na sve te „krivce - odgovorne“ i da je to jedino naš izbor hoćemo li učiniti ili ne. Pa kako onda netko drugi može biti odgovoran za naš život, za naše emocionalne čvorove u stomaku, knedle u grlu i teret na ramenima koji ni najbolji fizioterapeuti ne mogu maknuti? Nikako! Znam da grubo zvuči - mi smo jedini odgovorni zašto smo malaksali, poletni, namrgođeni, veseli, bolesni ili zdravi, zaposleni ili nezaposleni - ali je i oslobađajuće. Zašto?

Zato što odgovornost nema negativan predznak. Odgovornost nije krivica. Dapače, odgovornost je sloboda. Sloboda našeg izbora.

I zaista kad sam osjetila tu slobodu shvatila sam zašto je se ljudi i dalje boje i zašto sami, nesvjesno, izabiru da ostanu pod stresom, pod svakodnevnim utjecajima onih „odgovornih“. Oni samo ne priznaju sebi da tajna njihove slobode leži u njihovoj hrabrosti i suočavanju sa samim sobom, svojom podsvijesti. Neopisivo sam zahvalna što sam se uhvatila u koštac sa svojom podsviješću i sada svjedočim predivnom životu koji nije ni blizu one prijašnje borbe. Naravno da me čeka još puno rada, ali i bolje jer je to znak da sam živa.
P.S. i ovaj portal koji vjerno pratite je, ne baš tako davno, bio nečiji izbor, preuzimanje odgovornosti da će živjeti i raditi ono što voli i uživati u slobodi života. I to, unatoč tome što podrška nije prštila sa svih strana od obitelji i prijatelja. Ali djelovalo se dan po dan ka ostvarenju ideja.
Zahvaljujte. Volite. Živite.

Mlada žena, mama, supruga, sestra, prijateljica, 
vesela duša u vječnoj potrazi za unutrašnjim mirom i novim izazovima ispunjenim smijehom i zadovoljstvom.