Impresivan arhitektonski kompleks u srcu Mostara o kojem se rijetko priča

Bogdana Bogdanovića sam već spominjala, i to uz druga slavna arhitektonska imena koja su kao zaštitni znak imali upečatljive naočale naglašenog geometrijskog oblika. Ovaj puta ga vežem uz, kako ga je sam nazivao „najraskošnije delo svoje graditeljske mladosti“ - Partizansku nekropolu u Mostaru.

Partizansko groblje je izgrađeno 1965. u čast poginulima u NOB-u, i predstavlja, zapravo je predstavljao, jedan od simbola grada. Radi se o kompleksu kojeg se s pravom ubrajalo među najimpresivnije arhitektonske projekte na Balkanu.

Bogdanović (Beograd, 20. kolovoza 1922. - Beč, 18. lipnja 2010.) je kompleks nazivao idealnim ideogramom grada. 

Riječ je o projektu koji je i javni prostor i memorijalno groblje i hrabar umjetnički projekt i projekt gradskog pejzaža. Prostire se na više od 5000 četvornih metara, gdje se nalazi više od 600 nadgrobnih ploča koje su raspoređene na šest nepravilnih terasa, a oblikom podsjećaju na posječeno stablo – simbol prekinute mladosti. Kompleks je pomno smisleni mix mediteranskog zelenila, kamena i vode.

„Mostar u malom, replika gradu na Neretvi“.

„Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje  materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.“ (Ukleti neimar)

„Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak, najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom.“ (Ukleti neimar)

Danas turisti ne obilaze Partizu. Umjetnička vrijednost ne znači i brigu, pa se već godinama radi o devastiranom i zapuštenom kompleksu. U očuvanju i zaštiti ne pomaže ni činjenica da je lokacija 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U Odluci o proglašenju kompleksa spomenikom stoji i rečenica: „Iako se radi o memorijalnom kompleksu, posjetilac bez presedana može uživati u jedinstvenom spoju svjetla, arhitektonskih formi i zelenila, može šetati i uživati u vizurama na grad i rijeku.“

I sačekam da malo popusti mostarski ćelopek i zaputim se 13.7. oko 20h kako bih „uživala“ u (gore) tako idilično opisanom.

Više zelenila nego li je projektant ikad mogao zamisliti!

Možda je i dobro što putokaze za nekropolu jedva da ćete vidjeti u gradu. Smatram suvišnim napominjati potrebu potpune i stručne obnove kompleksa, nove rasvjete ili postavljanja urbanog mobiliijara. I Bogdan B. je 2000. godine posjetio kompleks i vidio šta je vidio.

Iako su dosadašnje kolumne u mom potpisu u pravilu optimistične i pozitivne, ovu, nekako, nisam uspjela završiti u revijalnom tonu. Namjera je bila spomenuti i ukazati na raskošno i impozantno arhitektonsko djelo tu, kod nas.

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

_{Fotografije:Martina Penava Privat,http://nekropola.tumblr.com, https://hr.wikipedia.org, http://www.most.ba, www.facebook.com}