Dnevnik jedne mame: Zašto su prijatelji poklon koji darivamo sami sebi?

Još jedni ekipni svatovi su iza nas. Na svu sreću, sezona svatova za ovu godinu je završena. Ne zato što ne volim svatove, dapače, nego zato što moj organizam svake godine sve teže i teže podnosi cjelodnevno i cjelonoćno ludiranje s mojim vjernim blesama. Nekad smo mogli iz jednih „na vazdan“ u druge „na vazdan“, a sad nakon samo jednih svatova po tri dana se oporavljamo. Kažu da su to godine. Može biti, ali koliko god se žalili što ne možemo o sebi nakon ovakvih slavlja, isto toliko uživamo što smo zajedno proživjeli još jedan veliki događaj u našim životima.

I to sastavljanje sa sobom ima svoje čari dok prepričavamo sve dogodovštine i popunjavamo crne rupe u sjećanju. Tako smo i prošlu subotu i nedjelju proveli zajedno, u smijehu jedući jazuke, gledajući videa i slike, imitirajući smiješne trenutke i zahvaljujući se što su svatovi bili u petak, pa imamo dva dana odmora do posla. 
Razlog zašto sam izabrala ovu temu za ovo druženje je ta SREĆA I ZAHVALNOST KOJU OSJEĆAM JER SAM TOLIKO BOGATA POSTOJANJEM OVIH LJUDI U MOM ŽIVOTU. Kako godine našeg druženja teku, tako pored divnih uspomena, sjećanja i fotki, raste i moja svjesnost i radost što se zajedno razvijamo i rastemo. Da, zna biti jako zahtjevno organizirati naša okupljanja s obzirom na sve poslovne i obiteljske obveze, ali mi to zaista uspijevamo, jer je svima stalo do opuštanja i druženja. Baš kao što su u nedavno objavljenom članku na MODAMO.info „Kako poznate uspješne žene provode svoje vikende“, neke žene navele kako su im vikendi rezervirani za obitelj, prijatelje i druženja, tako se i mi družimo što češće možemo. Naravno, tu proteknu i mjeseci da se pojedini ne vide, ne zagrle, ali sve to nekako s lakoćom nadoknade prvom prilikom kad se sastanu. 

„A friend is a gift you give yourself.“

Pa da se predstavimo. Mi smo velika, vesela i šarolika ekipa koja sad broji skoro 20 zanimljivih individua (ne brojeći potomke). Imamo razne interne nazive koji su nastali iz raznih šali, a koji uvijek zbunjuju našu okolinu. Svi uspješno i zdravo (manje-više) gazimo prvom polovicom 30ih. Skoro smo svi izmiješani kumstvima, a par njih koji još nisu, očekujemo da će uskoro biti, tako da kad netko zovne „Kume, donesi pivu“, obično budu donesene 3 pive. Najčešće smo čudni „vanjskim“ ljudima kad nas upoznaju, jer je u početku dosta teško pohvatati tko je čiji muž/žena/kum/kuma/dijete. Vjerojatno tome pridonosi i to što se još uvijek po djevojačkim prezimenima zovemo, jer nam je to praktična navika. Ali obično nakon prvog druženja ljudi nas zavole ili pobjegnu glavom bez obzira u nepovrat. Zbog cijelog tog našeg „uređenog“ odnosa tko što radi i tko je s kim, ljudima zna biti izazovno i prilagoditi se nama, posebno novim momcima/curama u ekipi. No i s tim se uspješno nosimo. Tko je preživio naša ljetovanja i zimovanja u jednoj kući (ponavljam: nas je uvijek između 15-20 zajedno), preživjet će sve.

„Pravi prijatelj je onaj koji ti daje svu slobodu da budeš ono što jesi.“

Naravno da između nas ima onih s kojima smo bolje i više povezani, a imamo i svoje manje grupe prijatelja/prijateljica unutar ekipe s kojima se čujemo na dnevnoj osnovi. Također, muški imaju svoju grupu koja ide na loptu, a mi žene svoj „Babinjak“ ili grupu Moje žene, gdje onda konkretno pričamo i o poslu i svakodnevnici i životu i smrti i svemu i svačemu. Ali ono najbitnije, bilo da smo svi zajedno ili da smo u manjim grupama, bilo da se dopisujemo ili pričamo, svi NAŠI RAZGOVORI SU ISPUNJENI SMIJEHOM. Bilo da se smijemo nekom drugome ili sebi. SVI SMO ONO ŠTO JESMO i poštujemo (naravno, ponekad i zezamo zbog toga) onog drugog jer je: smotan, control freak, tupast, ters, plavuša, elegantno prepunjen, zagorio.... i svi ostali nadimci kojima se mi častimo. Ta sloboda govora i radnji koju svi imamo u društvu je zaista predivna. Ustručavanje je pojam koji ne poznajemo i koji nismo poznavali ni dok smo bili mlađi. Ono što je još ljepše, svi roditelji su na to navikli i toliko su oduševljeni tom našom sinergijom koju godinama podržavaju. Mnogi roditelji, koji su ranije više podržavali „rodbinske veze“, su tek kroz naše društvo shvatili značenje prijatelja i dobrih odnosa, a da nije u pitanju krvno srodstvo i „pod moranje“.

Da se razumijemo, mi i „žugamo“ jedni na druge i posvađamo se, a nekad budemo i grubi jedni prema drugima.
Ali ono što je bitno da SVATKO SVAKOGA PUŠTA DA VODI SVOJ ŽIVOT KAKO HOĆE I ŽELI, a ako nešto „savjetujemo“ jedni drugima onda je to samo iz ljubavi ili znanja/neznanja koliko druga strana je svjesna nečega. Bitno za naglasiti je da svatko od nas pojedinačno ima i drugo društvo ili više društava, a koji se manje ili više dobro slažu s našom ekipom. Pa tako kad na jedno mjesto sastavimo više ekipa, to bude pravo slavlje, gdje je, bez lažne skromnosti, naša ekipa opet najveselija i najradosnija. Zaista i sama imam jako puno divnih prijatelja iz raznih sfera života i različite starosti s kojima iznimno uživam u druženjima, ali i svi oni se uvijek oduševe kako je naša ekipa skladna, srdačna i otvorena.

„Prijatelj je najbolja imovina u životu!“

Da, to je moja ekipa, moji prijatelji, MOJA RODBINA KOJU SAM SAMA IZABRALA, moji vjerni pratioci i u radosti i u tuzi. Ne znam jesmo li i nekad u prijašnjim životima bili zajedno, jesmo li tzv. grupa duša i do kad ćemo se ovako družiti i uživati, ali znam da ja s mojim „Livnjacima“ uživam u svakom trenutku sada, kao i u pričanju: „O kuku kako ćemo mi našoj djeci išta zabraniti. Vidi nas!“  Čak i kad nakon intenzivnog druženja od tri dana kažemo jedni drugima da nam treba odmor barem narednih 20 dana, mi već rezerviramo neko novo druženje za sljedeći mjesec na kojem ćemo stvarati nove i još uzbudljivije uspomene.  

Ne znam kako je za ostale ljude, ali za mene je ovo jedno od najvećih bogatstava u životu, koje želim da svi ljudi iskuse. Želim da se svi ljudi osjećaju ovako opušteno i „svoje“ među ljudima koje su oni sami izabrali za svoju obitelj. Ako iz nekog razloga sada nemaju takve ljude oko sebe, da se zapitaju zašto je to tako i što to sami mogu promijeniti da napokon osjete to bogatstvo. Ipak, sve od nas kreće. I sama sam se ponekad znala osjećati kao „Pale sam na svijetu“ iako sam bila okružena tolikim broj ljudi, podrške i ljubavi. Ali kad sam spoznala da je do mene, tražila sam od njih i vremena i prostora, koji sam bezuvjetno dobila. Znala sam da se trebam posvetiti sebi kako bih bila još bolja i njima. Zato se i jesam „vratila“ još svjesnija koliki je značaj njihovog postojanja u mom životu. Zaista, prvo trebamo definirati ŠTO JE ZA NAS PRIJATELJSTVO, A ŠTO NIJE, A ONDA DA BISMO IMALI PRIJATELJE, TREBAMO BITI PRIJATELJ. Osobno sam prijateljstvo definirala kao svjesno uzajamno uljepšavanje života otvorenošću, prihvaćanjem i nasmijavanjem. Prijatelji su moja ogledala, koja sam izabrala na osnovu one “da ne bih morala birati riječi, biram društvo.”

I da! Nije bitno hoćemo li imati 2 ili 52 prijatelja, bitno je da BUDEMO ONO ŠTO JESMO I DA OSJEĆAMO ISTINSKU SREĆU I ZAHVALNOST ŠTO SU ONI DIO NAŠEG ŽIVOTA, te da njegujemo naše odnose zbog zajedničkog rasta i razvoja. A i onima koji nisu više naši prijatelji se trebamo zahvaliti što su nam uljepšali jedan dio života i pomogli nam da naučimo neku lekciju iz tog perioda. Jer da nije bilo njih, ne bismo bili ovdje gdje smo sad.

Volite. Družite se. Smijte se.