Dnevnik jedne mame: Kako razvijati odnos između partnera?

Sinoć sam sebi poklonila sat vremena i otišla na promociju Jeleninog ljubavnog prvijenca u Kosači. Budući sam dječaka uvalila svom tati, nisam mogla ostati do kraja (bojala sam se izbijanja požara u stanu ili u najmanju ruku uštaknutih leđa od neprekidnog điha-điha…ma znate kako to izgleda kad dede podjetinje), ali sam ostala dovoljno dugo da sam se kući vraćala kao cvrčak, želeći što prije zagrliti svoje dječake.

Svi vi koji ste bili u onoj maloj galeriji mogli ste osjetiti tu predivnu energiju ljubavi koja je i mene potakla da sad odgodim subotnje ribačenje po kući, sjednem i napišem nešto o toj ljubavi, ljubavi između partnera. Ali ne o sretnoj ljubavi kao što Jelena onako slikovito opisuje ili o „sjebanoj“ ljubavi koja je karakteristična za neponovljivu Martinu, nego o mojoj neopisivoj zahvalnosti za sve moje ljubavne brodolome koji su me doveli do sretne ljubavi.

Kao je što je uvijek nasmijani R. rekao, veza na daljinu nije nikakav novi pojam i jako puno nas ima osebujno iskustvo sa cijelo noćnim  Skypanjem, plaćanjem ogromnih računa za mobitel i čekanjem označenih datuma u kalendaru. Pa tako i ja i moj čovjek. Moj predivni životni partner s kojim sve to povremeno mrcvarenje i  jeste uspjelo jer smo davno osjetili da je to to, iako smo povremeno to znali zaboraviti. Da je nekad bilo preteško - jeste, i to čak ni tako davno. Pa samo prije godinu dana, nakon suživota na daljinu i rođenja našeg anđela, imali smo period kad smo se pitali čemu sve to vodi i je li naš život treba tako izgledati.

Točnije, imali smo problem života u sadašnjosti. Znali smo se stalno vraćati na stare priče i oživljavati ih potpuno nepotrebno. Ponovno proživljavati ona dna, vrištati na sebe i na druge. Sve je se promijenilo kad smo zaista spoznali da ne želimo takav život i da želimo stabilan partnerski odnos u kojem oboje uživamo i u miru i u ratu. Nama je iskreno jedan od najvećih izazova bilo uživanje u miru, jer smo navikli super funkcionirati u stanju problema, razdvojenosti, bolesti, stresa, ali kad bi trebali uživati u onoj dugi poslije kiše, mi se nismo znali opustiti u potpunosti.

Prvenstveno, sama sam spoznala kako je ogroman problem bio u meni i u mojim uvjerenjima šta je brak, šta očekujem od partnera i toga što sam stalno vukla neke usporedbe iz prošlosti. Zapravo, sve to se i jeste događalo jer sam prošle godine bila na najvećoj duhovnoj prekretnici u životu, ispitivanju same sebe. Nedavno sam pročitala jedan super citat koji ne znam tko je napisao, a ide nešto kao: „KAD POGLEDATE SVOJE BIVŠE VEZE, MOŽETE VIDJETI NA KOJEM STUPNJU RAZVOJA STE VI BILI“, s čime se apsolutno slažem.

Zato ovo sad i pišem, sada kad sam u potpunosti zadovoljna našim odnosom, sada kada vidim koliko smo napredovali i pojedinačno i zajedno. Sada kada je prošlost zapakovana kao nešto predivno. Najbolje moguće što mi se moglo dogoditi. Unutar sebe osjetim toliku ispunjenost i  počašćenost što su kroz moj život prošli divni momci, ljubavnici, partneri koje sam jako puno voljela i dan danas ih volim na poseban način, jer su mi podarili nevjerojatno iskustvo - spoznavanja mene same.

HVALA VAM mili moji razigrani dječaci u zgodnim tijelima muškaraca što zbog vas danas cijenim onog koji je sada kraj mene. Hvala vam što ste me naučili šta znači „Nikad ne reci nikad“ i šta sam sve sposobna učiniti za muškarca kojeg volim, što ste me nasmijavali do suza i pružili mi nezaboravne trenutke sreće, što smo hodali svukuda i istraživali nova prostranstva, što su me vaše obitelji uvijek primale kao svog člana, što ste imali strpljenja s mojim raznim poduhvatima, što ste bili uz mene u teškim trenutcima, što ste me dovodili do ruba gdje sam se bezbroj puta pitala „Jesam li ja normalna?“, što sam ispustila potoke suza jer ste me znali odbijati od sebe, što sam napisala stranice i stranice pisama, svojih analiza kako se osjećam, šta trebamo i gdje smo pogriješili…i sad evo dok sjedim u sobi  koja je upamtila i onaj najcrnji trenutak mog brodoloma, kad sam kao u onoj poznatoj pjesmi - sklupčana ležala na podu kao zgažena trula višnja - hvala vam što sam imala priliku to doživjeti, jer sam tad odlučila da je dosta. Dosta te patnje obojane u D-mol koju sam nazivala ljubavlju.

Iako sam i prije toga spoznala da prava ljubav ne boli, jer ako boli nije ljubav, i dalje sam bila kao kamikaza.  Zato sam se te nedjeljne noći ustala s poda i rekla da se više ne želim više buditi s grčem u želudcu, trzati iz sna usred noći sva uplakana, hodati zelenim svibanjskim ulicama Mostara i ne čuti pozdrave ptica i ne osjetiti miris lipa, a sve zato zbog stalnih mentalnih svađa i preispitivanja u mojoj glavi…TADA SAM REKLA DA ŽELIM PRAVOG ŽIVOTNOG PARTNERA S KOJIM ĆU UŽIVATI U ŽIVOTU.

I da, on je jako brzo došao. U biti nije došao, jer je uvijek bio tu, samo ga do tad nisam primjećivala. Da je odmah bio pravi partner kakvog sad imam - nije. Ali sad i znam zašto. Jer ni ja nisam bila prava partnerica za njega.

Sada znam da ni vama nisam bila prava partnerica, zato nas je to sve i boljelo. U vama sam tražila ono što je čitavo vrijeme bilo u meni. Sada znam da vi imate svoje nove partnerice kraj sebe i nadam se da uživate. Ukoliko niste, molim vas u ime svih divnih uspomena da ne krivite njih što nisu prave, jer je do vas. Vi se trebate promijeniti i postati pravi partneri njima, onakvi kakvi želite da one vama budu. Ne preturajte prošlost, ostavite je gdje joj je mjesto. Na najljepšem mjestu u regalu, kao sportskom trofeju iz osnovne. Usmjerite se na ono što vi želite biti u životu i vjerujte sebi. Onda kada postanete pravi partner i kad budete spremni nastaviti naprijed sami, bez njih, jer znate tko ste i što želite, tada će biti do njih – one će ili poći s vama ili ostati gdje jesu.

Ovo se i nama dvoma dogodilo prošle godine. Opet sam došla do faze „Dosta je više ovoga!“ i pitala se onu „A što bi ljubav učinila sada?“ . Iz te ljubavi prema sebi i njemu bila sam spremna učiniti sve da živimo najbolji mogući zajednički život ili poći dalje bez njega, jer sam znala da mogu biti i imati najboljeg partnera. S unutrašnjim mirom i vjerom u predivnu budućnost bila sam spremna pustiti ga da i on sebi nađe pravu partnericu s kojom će imati sve što poželi. On je odlučio da krenemo zajedno, kao prave duše partneri koje uče jedno drugo neke ovoživotne lekcije, što danas zaista i jesmo. Savršeno nesavršeni partneri koji jedno drugo učimo što je ljubav, prvenstveno ljubav prema samom sebi. Bez nje, nema ljubavi prema drugome. „YOU CAN GIVE ONLY WHAT YOU HAVE.“

I ako se pitate je li bilo teško sve ovo proći, znajte da je puno teže ostati u lošem odnosu i pitati se čemu sve to vodi.

Svima vama dragi čitatelji želim da postanete pravi partneri, jer znam da će tada doći vaši pravi partneri i samo još obogatiti vašu ljubav. Ako ne vjerujete u čuda, sami ih napravite. Ja jesam.

Volite. Vjerujte. Živite.

Mlada žena, mama, supruga, sestra, prijateljica, 
vesela duša u vječnoj potrazi za unutrašnjim mirom i novim izazovima ispunjenim smijehom i zadovoljstvom.