Čarobne slastice u potpisu NOA cookies&cakes

Tekst:

Bonjour.ba

21.10.2014.

Kad gledamo njene kolačiće osjećamo se kao da smo ušetali u nekakvu slatku bajku. Makroni u pastelnim nijansama, čipkane posudice, kremaste ruže i čokoladne lizalice samo su dio aktera ove slatke priče. Njeno ime je Mara Cindrić, a njene slastice pronaći ćete ako potražite Noa cookies&cakes.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Premda je magistrirala hrvatski i njemački jezik, ova 27-godišnjakinja oduvijek je bila u potrazi za kreativnim načinom izražavanja. Crtala je, pisala, oslikavala posteljinu i majice, aranžirala cvijeće i ubacivala svoj dekorativni potpis gdje god je stigla.

Trenutno, njen život se vrti oko obitelji, davanja instrukcija iz njemačkog jezika i pravljenja slastica. No, unatrag par mjeseci, to nije bilo tako.

"Moja priča počinje sasvim spontano - prvim rođendanom mog sina. Ja i muž, inače također kreativna duša - zadužen za fotografiju i dizajn - smo odlučili napraviti „pravi“ dječji rođendan – sa zastavicama po cijeloj kući, šarenim kolačićima, tortom i sve što ide uz to, a obzirom na ekonomsku situaciju, odlučili smo sve napraviti sami. Tako da sam provodila sate i sate na internetu tražeći ideje. Ubrzo sam shvatila u kojem smjeru ići i upustila se u to. Nakon rođendana mi je draga prijateljica predložila da probam napraviti nešto slično za njeno vjenčanje i da se okušam u tom poslu. Naravno, nije mi trebalo dugo da pristanem. Shvatila sam da se i kroz slastice mogu kreativno izraziti, i to na više načina- od oblikovanja kolača, do slikanja po njima, a pogotovo mi je zadovoljstvo kada mi prepuste dekoriranje slatkog stola - tek tad nastaje potpuna slika - mogu stvoriti malu priču", otkrila nam je Mara.

Svaki taj "sweet table" inspiriran je određenom paletom boja zbog kojih Mara polako stječe ugled slastičarskog Wesa Andersona. Pored toga, primjetna je i njena pažljiva posvećenost detaljima: "Svaki „sweet table“ nastaje u dogovoru s mladencima (ili slavljenicima). Trudimo se udovoljiti željama kupaca. Ali naš pojam slatkog stola je nešto drugačiji od lokalnog. Ono što želimo prezentirati ne odnosi se samo na slastice nego i na dizajn i dekor stola. Važan nam je sveukupan dojam stola- da bude užitak za oko i nepce. Takva vrsta „slatkog stola" je relativna novina u svijetu,a pogotovo na našim prostorima. Svaki stol bi trebao biti priča za sebe i odraz onoga tko ga je naručio. Naravno da mi je drago kada mi prepuste da na svoju ruku radim (jer imam 101 ideju), ali na kraju je najvažnije da smo svi zadovoljni - i da su kolači pojedeni. Detalji su mi jako bitni, osobno jako volim cvijeće - smatram da ono zaokruži priču, pa se uvijek trudim da i ono nađe mjesta na slatkom stolu, i svijeće, knjige... ma svašta bih ja stavila."

Sve ove slastice potpisane su imenom njenog sina Noe, jer on je, kako kaže, njen najveći slatkiš i razlog zbog kojeg je cijela ova priča počela. Ipak, kolačići bi se slobodno mogli zvati i Mama, s obzirom da je Noinoj baki san bio okušati se u slastičarstvu: "Što se tiče recepata, ima tu svega, od maminih (kojoj je bio san postati slastičar!), do danas svima dostupnog interneta, 24h kitchen, susjeda - znači nema pravila, ako mi se učini zanimljivim, pišem recept, mijenjam po svojim željama, ubacujem, izbacujem, kombiniram - dok to ne bude to. Nemam neki veliki savjet, jedino da treba probati sve što vas zanima - nikad ne znate gdje leži talent. Da je meni netko prije pola godine rekao da ću ovo raditi ne bih mu vjerovala, ali eto - ne znaš dok ne probaš. Ipak, praksa čini majstora, a ja sam još daleko od toga..."

Od svih tih okusa kojima se svakodnevno poigrava teško je izabrati favorita: "Volim čokoladu. Ali, tko ne voli čokoladu? Ipak, možda mi nije omiljena, prije sam tip za kreme. Možda vanilija sa šumskim voćem. Da, da, to je to!"

Ali, bez obzira što voli, misli da je najbitnije igrati se i pustiti mašti na volju: "Volim eksperimentirati, jer nikad ne znaš što može nastati, u slastičarstvu je nekad i potreban eksperiment, nešto ne uspije – okreneš na nešto drugo - to je možda najvažniji savjet moje mame. Nikad ništa nije 'za baciti', snalažljivost je jako važna, kao i ideje, mašta..."

Kada je u pitanju interes lokalaca za njene kolačiće, Mara otkriva: "Ugodno smo iznenađeni, interes postoji, posebno s obzirom da smo počeli krajem sedmog mjeseca. Već smo imali dosta narudžbi, a nadamo se da će ih biti još. Mnogi još nisu ni čuli za stranicu, mnogi si ne mogu zamisliti, naručili bi „na kilo“, ali nadam se da će zaživjeti, jer mislim da se mlađim generacijama jako sviđa. Najveći izazov je da uspije sve što je naručeno (najveće sitnice u slastičarstvu znaju pokvariti sve), zadovoljiti kupca i stići sve na vrijeme. Kada se radi s hranom, sve se radi u zadnji tren, bar je to moja praksa, da bi bilo što svježije kada se posluži, tako da je trka s vremenom moj najveći izazov u ovom poslu."