MODAMO.intervju: Martina Mlinarević – Sopta, spisateljica

Žena čije su priče dirnule mnoge   Sjećam se, jednom me je kolegica iz banke pitala – Čitaš li ti Martinu, onu iz Ljubuškog, što piše na Indexu? Nekako sramno rekoh – Nisam. I istina, u tom momentu nisam prepoznala da iza Martine, koju mi kolegica spominje, stoji i ono Mlinarević – Sopta, te da to ime predstavljaju inicijali 'MMS' koje tako često vidim ispod citata koji ti elektrošokovskim doživljajem prodrmaju kosti.

Tada se sjetih da je Martina djevojka koju poznajem još iz školskih dana, a zatim par klikova na internetu me dovede do njene Facebook stranice, tj do bogatstva njenih priča. Nerijetko su se upravo te priče krile iza linkova koje bi ja, Anja i Dijana 'šerale' jedna drugoj u inbox uz obvezna srca i kratke emocije ispod. I tako smo otišli na jednu pjesničku večer gdje je Martina zasjala opet onako – kao pravo hercegovačko sunce. Tada smo rekli – ok, šaljemo joj prijedlog za intervju u nadi da će joj se naša ideja svidjeti. I nadanja su ostvarena. Martina nas je nekako odmah toplo primila i uz lijepe riječi, dogovorenu kavu i obvezno druženje, poslala odgovore na pitanja koja smo dugo smišljali. Kao i što smo očekivali, svaki njezin odgovor je opet poput kratke priče ispričane na jedinstven MMS način.

Martina, što pitati ženu koja je oštra na jeziku poput sablje i iskrena poput bijele ruže? Nadam se da si svjesna pod kojim smo pritiskom sada.

Zamisli kako je tek meni dati intervju za najčitaniji modni portal u zemlji, a pojma nemam o odjevanju... (smijeh)

Danas ljudi nekako nerijetko postanu instant pisci, instant novinari i instant javne osobe. Sjećam se Martine i njene prijateljice kako su nam u srednjoj školi (prije 10 – 12 godina) održale motivacijski govor o udruženju naziva 'Naše nebo'. Bila je to sekcija u kojoj smo se srijedom navečer nalazili, mi mladi iz Ljubuškog, kako bi pisali, pjevali i razgovarali o kulturi. Dakle, to je samo jedan dokaz da tvoja umjetnost u tebi živi odavno. Kako se osjećaš sada kad se prisjetiš tih početaka?

Mislim da moj osmijeh sve govori. To je ta toplina zbog koje srce zatitra posebnim načinom samo kad se radi o rodnom gradu. Početak je ono što čovjeka gradi i određuje, a ja sam zaista ponosna na svaki komadić svoga puta i sve ljude koje sam na tom putu upoznala, srela, od kojih sam učila, koji su me načinili osobom kakva sam danas. A što se tiče pisanja, da, zaista to čuči u meni odmalena i kasnije je samo zauzimalo svoj konkretan oblik kroz faze odrastanja, najprije kroz srednju školu (gdje sam pokrenula i uređivala školski časopis), zatim kroz fakultet (također sam bila urednica studentskog glasila), pa sve do poznatih tiskanih i internet medija u kojima sam najčešće ispisivala svoje retke posljednjih godina. Volim reći da bez pisanja ne funkcioniram, jer nekako i ponekad izvan moje volje, osjećam kako me život sam piše. Kad mi pred oči baci čudesne pejzaže, fascinantne ljude i njihove borbe, kad zaigra po mojim najdubljim emocijama, iz mene izvuče sve ono što nisam niti znala da postoji, i ja jednostavno kao hipnotizirana to moram zapisati.

Danas tvoje ime ljude asocira na neiskvarenu hercegovačku iskrenost. Na ženu koja će napisati 'ćaća', 'baba', 'nevista' i 'degenek' (nerijetko sve u jednoj rečenici) i uspjeti nas nagovoriti da ne bježimo od onog što jesmo. Nemam te srca pitati gdje crpiš inspiraciju, ali me zanima kako nastanu tvoje priče? Radi li se o tome da pišeš u nekom zadanom ritmu ili je to više umjetnost koja nastane na komadu papira dok se voziš u autobusu ili dok ćaća peče rakiju?

Smatram da je ljudima sve to oko mene zanimljivo upravo jer osjećaju da moje priče ne „nastaju“.  Ja ne pišem po pravilima, ne vagam slova, ne kalkuliram je li i koliko pametno nešto reći, ne pišem po narudžbi, ne pišem po satnici. Sa svim medijima s kojima sam surađivala, moj jedini uvjet je bio da ne pišem „jednom tjedno, dvaput mjesečno, u točno određeni dan“, ili bilo kakve druge slične forme. Ja živim slobodu u svakom smislu i jedino tako mogu dati najvrijednije od sebe. Jer pišem kad mi se ćefne. Kad me zaboli. Kad me pogodi. Kad me sruši. Kad me oduševi. Samo ispalim rafal iz srca kroz vrhove jagodica i eto. To nastaje za manje od pet minuta. Upravo zato i ne „šmirglam“ tekstove. Ne pregledavadam ih. Ne bdijem nad književnom čistoćom riječi. Jer ono što duša u bujici izbaci iz sebe je obično najbolje. Ako ništa, barem znam da je do kosti najiskrenije. Pazi, u samoj riječi „čatrnja“ je toliko snage, povijesti naših života i ovog podneblja, pa prema tome zašto to ne iskoristiti? Mogu ja reći i „batine“, ali kad kažem „degenek“ ti naprosto osjetiš onu šibu u rukama svoje majke kad si nešto kao dijete pogriješila. Mogu svog Canu nazvati „otac“, ali kad kažem „ćaća“, u tome je sva ljubav i privrženost i čudesnost tog odnosa. Intimnost i genijalnost riječi od kojih smo potekli i koje su nas stvorile u ovo što smo danas, ne zaslužuju da ih se odričemo kao neželjenog poklona.

Pišeš junačke priče o 'običnim' ljudima. Tko je tebi najdraži junak iz tvojih priča?

Nemam najdražeg junaka. Svi su oni na poseban način veliki i posebni. Upravo zato jer su mali i obični. Oni su ljudi koje srećete svaki dan. Koji vam prodaju kruh, koji čekaju u redu u Domu zdravlja, koji vam peru auto ili šetaju psa ulicom. To smo zapravo svi mi, onda kad se usudimo pogledati duboko u sebe. To je seoska pijanica koja me dođe upitati pet maraka za pivu i ispriča mi svoj život u trenu. Nepoznata žena koja se smije životu oduševljeno, a upravo je operirala tumor na mozgu. To je moj did. To su moji prijatelji koji su izgubili prelijepu djevojčicu oboljelu od karcinoma. Moje nerođeno dijete. Svi koji me okrznu. Mnogi koje niti ne poznajem, ali me njihove priče pronađu. Ljudi koji u ovom vremenu sasvim krivih, materijalističkih i izvrnutih vrijednosti daju istinski putokaz.

Što Martinu izbaci iz takta? Osim politike.

Politika (smijeh). Odnosno, budimo precizni – kreteni od političara koji (ne)vode ovu zemlju, koje sve da skupiš na hrpu, opet ne bi mogao složiti jednog normalnog čovjeka. Iz takta me izbaci nezaposlenost. Namješteni natječaji za posao. Štele gdje god se okreneš. Količina mržnje, u životu i na internetu, takozvani virtualni, slinavi gerilci koji iz fotelja vode nove ratove. Licemjerstvo i lažni moral. Lažni vjernici. Ono kad se ide na misu, zgrožava na sve i svašta, pa se kasnije premlati ženu i opsuje pet puta u pet minuta. Ljudi koji se podsmjehuju drugim ljudima zbog tjelesnih ili psihičkih problema ili mana. To me već ne izbaci iz takta, to me boli. Bole me i stalne humanitarne akcije i djeca kojima nema tko pomoći. Boli me siromaštvo. I svaka rang lista po kojoj smo zadnji.

Baš su nam nešto zanimljiva ova blic pitanja, pa ćemo nastaviti u tom tonu. Žao nam je, ali previše si nam zanimljiv sugovornik da te ovako ne ispitujemo. :) Zato, reci nam... kad bi mogla birati da živiš na bilo kojem mjestu na svijetu – gdje bi to bilo?

Vaša blic pitanja i moji turbo dugi odgovori, tako vam je to kad vi hoćete spisatelja... (smijeh) Obožavam putovati. U kretanju nalazim svoj mir. U manje od dvije godine nabila sam 200 tisuća pređenih kilometara u autu, na opće šizenje mog mehaničara. Obožavam posjećivati gradove koji su bajka sami za sebe, poput Praga, Verone, Amsterdama, Firence, malenih gradića po turskoj obali, nekih zaboravljenih sela u Francuskoj. Ali da moram otići zauvijek – nažalost ne. I nije to onaj preseratorski i pozerski patriotizam za medije, to je suština mog bića. Jer sam stajala na početku jednog savršenog života u savršenoj Norveškoj i hladno rekla: „Nema šanse, bolan!“ Mogu otići nekoliko dana, napuniti oči šarenim horizontima i novim poznastvima u adresaru, ali živjeti - nikako. Meni je u ovoj zemlji sve što me zanima. Moje težište, ljubav i kraj. Ali samo zato jer sam proputovala svaki komadić Bosne i Hercegovine. Sva ona mjesta koje ni najbolje karte ne bilježe. I ma koliko beskrajno ružna, nesređena i mrziteljska bila, u njoj je sva širina jedne posebne ljepote. Nezamjenjiva priroda. Ludi, ali jedinstveni ljudi. To je ono kad miris sarme osjetiš već u dvorištu, kad možeš zatvorenih očiju pogoditi put do babinog vinograda, i znaš jako dobro – to je dom.

A da možeš birati da neki pisac napiše priču o Martini Mlinarević – Sopti, koga bi izabrala?

Pa pošto najviše pišem o svojim iskustvima, događajima i svom, u prvom licu, pogledu na svijet, smatram da i nisam nešto posebno zahtjevna i zanimljiva za opisati. A koji pisci mene osobno inspiriraju, čije knjige vučem svud sa sobom, to je bar lako odgovoriti – unikatni majstori i luđaci, Virginia Woolf, Hemingway, Tolstoj, Herbjerg Vasmu, Michael Ondaatje, W.B. Yeats, Tenžera, Jergović.

Martina ima i muža i sestru i brata i roditelje. I svi su oni dio tvojih priča. Kako oni reagiraju na to kada na nekom druženju čitaš stvarnu priču o mami koja tvog brata svaku večer ušuškava u krevet?

Imam i ćuku Kaija (smijeh). Ja volim reći da su svi oni kroz te priče postali važniji od mene. Recimo, dođem na pjesničku večer, a svi prvo pitaju – „Jel ćaća stigao?!“ :) Oni su uvijek uz mene, ma o čemu da se radilo i sve to doživljavaju jako emotivno. Imala sam sreću da sam odgojena u obitelji u kojoj se najviše njegovao individualizam svakog djeteta, u kojoj smo puno i stalno razgovarali o svemu, naučili da nema nikakvih tabu tema, da se mora boriti za svoje ciljeve i fajtati za pravdu. Jednom (zapravo milijun puta) me tata morio da se prestanem baviti politikom, bojeći se za moju sigurnost i količinu konstantnih pritisaka u to vrijeme, a ja sam ga samo pogledala i upitala –„Zašto sad tražiš da budem ono što me nikad nisi učio da budem?“ I onda je shvatio. Kad stvaraš buru, ne možeš očekivati mirnoću južnog povjetarca. Nikad nam nije pokušao srezati krila i uvijek je stajao na našoj strani, i ništa od mene ne bi bilo da nije njih dvoje takvih. Oni koji su blizu kad zatreba, ali te puste da otkrivaš život sama, jer je jedino to ispravno.

Dvije knjige su tiskane, ako sam u pravu? Sada je i treća objavljena i upravo si na turneji na kojoj novu knjigu promoviraš? Reci nam – kakva je tvoja treća knjiga? Mi sigurno imamo svoje mišljenje, no kako ti, kao autor, nju opisuješ?

Da, promocija je upravo 26.11.2013 u Galeriji kraljice Katarine Kosača u Mostaru, te ovim putem pozivam sve vaše čitatelje da mi se pridruže. Planiramo jednu zaista posebnu i drugačiju večer. A knjiga je živi spomenar ljudi kojih nema više i koji su svakodnevno tu. Nadam se da neće biti ona koja se pročita i ostavi, nego ona što se nosi uvijek sa sobom, jer se u svakom razdoblju svog života može u njoj naći nešto što će vam upravo tada najviše trebati. Priče radi kojih se smijete i plačete. Opipljiva radost i istinska bol. Knjiga u kojoj se psuje, vrišti, diše i živi. Punim srcem. Nek je zaobiđu puritanci svih vrsta. Nema u njoj vanzemaljskih mudrosti, nego samo ružnoće i ljepote stvarnog života. Ko ima dobar želudac, bujrum.

Naše čitatelje sigurno zanima kako mogu kupiti tvoju knjigu, pa hoćeš ih uputiti?

Knjiga će se moći kupiti te večeri na promociji u Mostaru, te kasnije online, što će biti objavljeno na mojoj Facebook stranici. Također biti će dostupna u knjižarama, a nakon Mostara na redu su i drugi gradovi u regiji za promociju, pa se možda sretnemo i tako.

I za kraj, idemo završiti nečim sanjarskim, a sigurni smo da su tvoji planovi za budućnost upravo takvi. Reci nam, što možemo očekivati, odnosno čemu se nadaš u narednih par godina da će se dogoditi s tvojim pričama?

Ne živim po planeru i zaista ne mogu sebe vidjeti niti u narednih mjesec dana, a pogotovo ne u nekom razmaku od nekoliko godina. Volim kroz život prolaziti dan po dan, jer mi je suviše toga pokazalo koliko je taj isti život čudan, nepredvidljiv i kratak, koliko nas već sutra može ne biti. Zato, fućkaš dugoročne planove, ja se samo nadam zdravlju i istoj količni blesavosti u krvi da uživam ovaj svijet svim osjetilima. Nadodam u sve to ljude koje volim i malo sunca, i šta mi treba više? :)