La vita e bella!

BONJOUR.CLUB
25.1.2011.

Nikada dosad novogodišnje odluke nisam shvaćala kao nešto pretjerano ozbiljno. U biti, u mojoj glavi su uglavnom predstavljale još jednu mogućnost da razočaram samu sebe, pa sam se trudila ne postavljati si iracionalne ciljeve. Prestati pušiti, smršati pet kilograma, završiti faks, krenuti u teretanu, riješiti iransko nuklearno pitanje, nastavi niz...? Da, baš.No posljednjih mjeseci stvari su se promijenile. I mene je zadesila valjda jedina stvar koja čovjeka spusti na zemlju, problemčić sa zdravljem, koji me je i odvojio od vas na neko vrijeme. Tepam mu jer bolujem od vlastite verzije štokholmskog sindroma. No, ne brinite, ne da se ova koka tako lako! Eto, tako me stvari na koje ne mogu utjecati nagnaše da preuzmem kontrolu nad onima na koje mogu, donesem par odluka i počnem raditi na njima. I sve to podijelim sa vama... pa da krenem...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

 

Neću se zadovoljavati malim...
... ako vam je um upravo odlutao u neke perverzne vode, molim lijepo da se vratite par koraka unatrag! :)
Nakon što sam prebrala svoje posljednje veze i bez-vezne dejtove koji nisu odveli nikud, uvidjela sam koliko sam se u biti trudila da mi se neki ljudi svide.
A zašto?
Nemam pojma.
I shvatih, ako na prvu nema kemije, onog početnog klika, ako me samo njegovo prisustvo ne ostavlja bez daha i ne čini uzbuđenom, zanesenom, čak i zaluđenom... zašto se uopće truditi? Čemu sve? Da bih nakon par mjeseci, ili (ne daj Bože) godina, shvatila da to nije to, da ni u početku nije bilo vatre. Jer, budimo realni, ukoliko i za drvo budete zavezani par mjeseci, saživjet ćete se s njim i zavoljeti ga, no to ne znači da je drvo čovjek vašeg života. Ili griješim?

Image Pomislite samo koliko ste vremena proveli u vezama s muškarcima koji su bili dobri samo zato što su eto, igrom slučaja, bili tu. Tužno, ne?
Previše je stvari oko nas koje možemo okarakterizirati kao osrednje. Ljubav ne smije biti jedna od njih.

Mislim da sam upravo pronašla svoj novi moto!


Kakav ormar, takav život...
Mama mi je odmalena govorila: „Ako imaš neuredan ormar, čitav život ti je u neredu!“
Tada je to zvučalo kao jedna od onih rečenica kojima roditelji plaše djecu, nešto tipa one: „Ako piješ kavu, narast će ti rep!“
Ali s godinama sam počela vjerovati da u tome uistinu ima nešto.
Nisam nikada bila tip čiji su ormari složeni pod crtu, nisam ni sada nekim čudom postala isti. No nakon što sam prevrnula sve police, istresla ladice i kutije na stol i komad po komad stavila na njegovo mjesto, sjela sam i s osjećajem olakšanja promatrala svoj mali novostvoreni savršeni nered.
Nakon ormara, uslijedilo je pospremanje ladica u glavi.
Poznati su vam energetski vampiri, ljudi koji su u principu dobri, ali čije vas priče toliko zamaraju da poslije razgovora imate osjećaj da ste prekopali njivu?
Odmičem se od njih.
Egocentrici čiji je komentar na vaše egzistencijalne to-be-or-not-to-be dileme – imam novi iPhone, gle što sve može!
I od njih.
ImageNaposljetku, oni koji su iznevjerili vaše povjerenje nebrojeno mnogo puta, no volite ih i vjerujete da će baš ovaj put biti drukčije, no negdje u pozadini čujete onaj iritantni glasić koji šapće „ponovit će se...“ i tjera vas da sve vezano za tu osobu uzimate s dodatnom dozom opreza.
Njih također guram po strani.
Nitko od tih ljudi nije vrijedan zamaranja. Ako pak jest, nakon ovog odmaka će se pokazati i zaslužiti da se ponovno vrate među moje. Život je prekratak da bismo si dopustili da dragocjene dane tratimo s pogrešnim ljudima, ne?


Malo hrabrosti...
Shvatila sam da nisam tip osobe koja radi posao koji ju ne zanima, poslije radnog vremena zatvori vrata ureda i time ostavi sve poslovne brige iza sebe te nastavi bezbrižno ganjati hobije. Posao me počeo daviti, uzimati najbolje od mene i pretvarati me u čangrizavo čudovište sa niskom razinom tolerancije na bilo što. To nije osoba koja želim biti.
Ako se već toliko unosim u ono što radim, možda bi bilo bolje da počnem raditi nešto što uistinu volim. Stoga krećem u (za naše pojmove vjerojatno pomalo suludu) potragu za poslom koji će ispuniti ne samo prazninu u mom novčaniku, nego i onu u meni.
Pa makar to bilo iznajmljivanje ležaljki u Makarskoj od lipnja do rujna!
Samo, šššš, nemojte još ništa reći mojoj šefici.


Sitnice koje život znače...
Koliko često zastanete i pomislite – život je lijep?
Ako je vaš odgovor: „Nikad“, razumijem vas, ni sama to nisam radila. Bar ne dosad. A onda se stvari okrenu naopačke i počnete cijeniti male stvari koje svakodnevno uzimate zdravo za gotovo. Jutarnju kavu iz omiljene šalice, osmijeh prijatelja dok vam ide u susret, repić vašeg psa koji zaigra tamo-amo kad skuži da ste zgrabili povodac, spontan i ničim izazvan poljubac dvogodišnje nećakinje, trenutak kada vas i prijateljice konobar pogleda preko oka jer se smijete preglasno, onaj savršeni tiramisu koji se topi u ustima ili pogled potpunog stranca na ulici popraćen stidljivim smiješkom.
Prečesto prolazimo kroz takve i slične trenutke nesvjesni vlastite sreće.
Počinjem cijeniti male stvari.

 

 

 

Image

 

 

 

Usudi se...
Čini mi se katkad da se ipak suzdržavam vlastiti život začiniti modom. Imate li i vi stvari za koje mislite da su genijalne, ali da izgledaju dobro samo na nekom drugom? Primjerice sitnice kao što su otkačeni obruč za kosu sa golemom mašnom i malom koprenom ili jarko ružičaste hulahopke. Zašto se katkad ne usuđujemo nositi stvari koje nam se sviđaju? I kad ćemo to raditi ako ne sad?
Šta, da se zblendam sa ostatkom populacije i postanem siva točkica u toj golemoj bezličnoj mrlji? Odbijam! Od ovog trenutka nosim sve što mi se sviđa, ma što drugi mislili o tome. Ne da ih želim spriječiti da komentiraju! Daleko od toga.
Hakajte do mile volje, barem će nam svima biti zabavno :)



I tko mi se usudi reći da život nije lijep? :)

 

 

 

 

Voli vas vaša,

La Coquette

BONJOUR.CLUB , 25.1.2011.

Klik i saznajte više o sljedećim pojmovima:

    Sviđa ti se članak? Podijeli ga s prijateljima.

    Povezani članci

    Članci iz rubrike

    Tekst by:

    BONJOUR.ba

    Podijeli:

    Posljednje objavljeno