Sasvim opuštene i čarobne wedding fotografije glazbenika Raise i Adija snimljene u Lukomiru

Raisa Šehu je maštovita, razigrana i komunikativna profesorica harmonike u Osnovnoj muzičkoj školi „Mladen Pozajić“ u Sarajevu, a Adi Šehu je strpljiv i uvijek odmjeren flautista u Sarajevskoj filharmoniji.

Našu pozornost ukrali su kroz nedavnu objavu fotografkinje Aide Redžpagić s kojom ih veže dugogodišnje prijateljstvo, ali i činjenica da je upravo Aida bila njihova wedding fotografkinja.

„Fotografisati Raisu i Adija je bilo čisto zadovoljstvo. Sve se desilo nekako spontano, jer na sam dan vjenčanja je pljuštala kiša i bili smo primorani da odložimo planirano brzinsko fotografisanje u gradu. Umjesto kratkog fotografisanja u gradu koje je Rai planirala, javila sam im se nakon nekoliko dana i rekla da imam savršenu lokaciju. Dopao mi se predio prije samog ulaska u Lukomir. Sirova priroda gdje se boje i zelenilo stapaju s kamenom. Fotografisati prijatelje je baš bilo divno iskustvo, posebno zato sto su njih dvoje bili veoma opušteni i sve je bilo ispunjeno smijehom i spontanošću.“ – otkriva nam Aida na početku razgovora.

Ubrzo smo pozvali Raisu i Adija kako bismo saznali više detalja o inspiraciji za ovo snimanje, emocijama, ali i kombinacijama koje su nosili, a imaju Made in BiH etiketu.

***

Kako se rodila vaša ljubav prema glazbi i koliko je ona važan dio vaše svakodnevnice?

Raisa: Prvi kontakt s muzikom ostvarila sam zahvaljujući mom ocu, tadašnjem profesoru muzičkih predmeta, a nakon toga je moja velika radoznalost odigrala svoje. Otkrivati svijet muzike je čudesan proces i prava igra, koja kada vas obuhvati, nikad ne prestaje. Pitagorejci su vjerovali da je kosmos muzika u velikom, a muzika kosmos u malom. Tako je za mene moja harmonika bila lični kosmos, samo moj da plovim u njemu i otkrivam muziku, muziku u sebi i sebe u muzici. I dan danas je tako.

Adi : Ljubav prema muzici rodila se u ranom djetinjstvu. Moj otac je nekada svirao violinu i prenio je svoju ljubav prema muzici na mog starijeg brata i mene. Kroz godine, muzika nam je obojici postala ne samo profesija, već način života. Toliko sam žarko želio ići u muzičku školu da su me roditelji morali upisati 2 godine prije nego što djeca inače kreću sa muzičkom naobrazbom. Ono što danas znam je da je muzika puno više od savladavanja vještine sviranja. Ona nas vodi kroz život, podstiče kreativnost, upornost, predanost, odlučnost te tako utiče na naš osobni razvoj, kako mentalni, tako i duhovni.

Raisa, ti si jedna od rijetkih žena u BiH koja je profesorica harmonike. Kako se rodila i gradila veza između tebe i ovog glazbenog instrumenta?

Taj instrument me privukao jer je drugačiji i ima mnogo registara koji mu mijenjaju boju zvuka, što nijedan drugi instrument osim orgulja ne može. Zato sam baš htjela da upišem harmoniku koju nijedna djevojčica te godine nije željela. Mislim da nisam pogriješila. Iako su mi mnogi govorili da to nije instrument za djevojčice, interesantno je da su moji predavači harmonike tokom života uglavnom bile žene. I to kakve žene! Kad gledam njih, mogu samo da se nadam da nam harmonika nije jedina zajednička stvar. Mada, slažem se da je muzički put s ovim instrumentom dosta teži. Morate se boriti ne samo s predrasudama o tome jer ste žena koja svira harmoniku, već i sa predrasudama o tome kako se na tom instrumentu svira samo narodna muzika, a ne bilo koji muzički žanr i kako vi po defaultu morate znati svirati pjesme popularnih pjevača tog žanra te ako ne znate, niste niti „pravi“ harmonikaš. S druge strane, niko ne omalovažava violinistu ako na repertoaru nema Paganinija.

Zato se trudim da svojim učenicima pokažem sve mogućnosti ovog instrumenta, pa tako, uz akcenat na klasičnoj muzici, sviramo i razne popularne pjesme. Od Silvane do Nirvane, kako se mi znamo zezati. Jer ako želimo biti dobri ambasadori našeg instrumenta, najbolje je da to radimo primjerom. A najljepše od svega je to što dok sviramo, u isto vrijeme uspješno razvijamo kognitivne, motoričke, afektivne i kreativne sposobnosti, inteligenciju i socijalne vještine. Sve to, a da i ne osjetimo. E to je moć muzike.

Adi, sviraš flautu u Sarajevskoj filharmoniji, a uz to si i suosnivač Sarajevo International Guitar Festivala. Možeš li nam reći nešto više detalja o Festivalu?

U Sarajevskoj filharmoniji sviram već 19 godina. Počeo sam povremeno svirati u orkestru još kada sam bio student na I. godini Muzičke akademije i tada sam započeo još jednu interesantnu tradiciju. Od prvog koncerta sa filharmonijom, do današnjeg dana, numerisao sam svaki koncert, sa priloženim programom kojeg smo tada izvodili. Tako se danas nalazim na broju 875 i sa uzbuđenjem očekujem i radujem se svom 1000.-om koncertu. Planiram to posebno proslaviti sa svojim prijateljima i kolegama. Žao mi je što neću moći pozvati i svog rahmetli profesora Bećira Drndu, jer sam njemu najviše zahvalan za podršku i znanje kojim me oblikovao.

U međuvremenu, iduće godine slavimo 10. Sarajevo International Guitar Festival, na što sam također jako ponosan. Sa organizacijom festivala počeli smo 2011. godine, i od tada se trudimo da svake godine ponudimo bolje i kvalitetnije sadržaje, kako za profesionalce koji dolaze, tako i za publiku koja dolazi na naše koncerte. Veliko mi je zadovoljstvo što je danas ovaj festival jedan od najbitnijih i najpriznatijih festivala gitare u regionu, a to potvrđuje i činjenica da je SIGF važan partner EuroStrings Guitar Collaborative platforme, koja okuplja 18 festivala iz 18 evropskih zemalja. Ove godine, zbog svima poznate situacije, festival će biti održan online. Tokom novembra i decembra, publika će moći pratiti koncerte EuroStrings Artista, kao i internacionalno takmičenje.

Raisa, čiju si kreaciju birala za vjenčanje i zašto baš ovu?

Birala sam kreaciju “Kaftan studia”, jer modna priča sestara Emine Hodžić Adilović i Nermine Hodžić akcentira ljepotu i nježnost žene, nudeći kvalitetu izrade. Došla sam u njihov studio bez slika i primjera onog što želim. Imala sam samo žute cipelice i jednu želju – da haljina ide uz cipele. Mislila sam da ću dobiti kritiku što parim haljinu s cipelama a ne obratno, međutim Emina je sva uzbuđena automatski odgovorila: “Ja imam haljinu za tebe!” I to je bilo to. Haljina je bila kao stvorena za mene, a svakako je savršeno išla i uz cipelice. :) Najdraže od svega mi je što se cvjetni dio može obući samostalno, kao suknja, pa ću je svakako moći iskoristiti kroz koncertnu aktivnost.

Adi, u čijem je potpisu look koji si ti birao?

Moja supruga i ja smo složni u tome da trebamo podržati i promovirati bh. brendove koji su svojim dugogodišnjim radom, uspjesima i kvalitetnim proizvodima dokazali da stoje rame uz rame sa svjetskim brendovima i dizajnerima. Za moj outfit je bio zadužen Dresscode Prevent, koji zapošljava veliki broj radnika, pa tako direktno podržavamo ekonomiju naše zemlje.

Zašto baš Lukomir kao lokacija snimanja wedding fotografija?

Bilo je jako teško odabrati lokaciju za fotografisanje, obzirom da je Bosna i Hercegovina prebogata prirodnim ljepotama i pejzažima od kojih zastaje dah. Za Lukomir smo se odlučili jer volimo planine, izazove i avanture, a Bjelašnica i posljednje bosansko selo su nam pružili sve što smo željeli u tom momentu. Čak i statiste, stado ovaca, koje se savršeno uklopilo. Ili je možda ispravnije reći da smo se mi s njima uklopili jer je to njihov prirodni habitat u koji smo mi došli s našim instrumentima. Sigurno ih je naša muzika privukla da nam priđu. U svakom slučaju, ovčice, rukotvorine vrijednih seljana u obliku vunenih čarapa divnih dezena, teta Minina, čuvena domaća pita te super fotografije, dovoljan su motiv za odlazak tamo. Jedino što nismo slikali jer smo morali krenuti kući prije mraka, ali smo svakako upijali svakim atomom je najljepši zalazak sunca koji smo odavno vidjeli. Posjeta ovom selu je naša topla preporuka.

Kako vam je bilo pozirati ispred Aidinog objektiva? Jeste osjećali tremu?

Aida je naša dobra prijateljica i poznajemo se dugi niz godina. Njen vedar duh, energija i humor vam ne dopuštaju da imate tremu. Vrhunski je profesionalac, puna znanja i ideja koje sa lakoćom pretoči u svoje fotografije. Obzirom da mi nismo modeli, Aida nam je dosta pomogla svojim savjetima kako bismo imali najbolje fotografije i uspomene početka našeg bračnog života. Izazov je bio samo veoma hladan vjetar koji je puhao, zbog kojeg smo se tresli. Srećom, pošto je Aida jako ekspeditivna, dobili smo odlične fotografije za samo par minuta slikanja, tako da smo ubrzo opet mogli obući naše tople jakne.

***
Tekst: Dijana Ćavar
Foto: Aida Redžepagić