Kroz razgovor sa Sylviom Sachini, Vanja Ratković otvorila je teme koje fotografiju smještaju daleko izvan ekrana: od fotoknjiga koje pričaju vlastite priče, do prostora gdje umjetnost nastaje bez pritiska. Iz Vanjine perspektive, donosimo vam sve detalje ovog inspirativnog intervjua.
Foto: Amina Alađuz-Lomigora
Kustoskinja, izdavačica i edukatorica Sylvia Sachini:
Tražim umjetnike koji preispituju vlastitu poziciju jednako kao i svijet oko sebe
Na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu imala sam privilegiju upoznati Sylviu Sachini kustosicu, izdavačicu i edukatoricu čija strast prema fotografiji i knjigama prepliće granice kreativnosti i znanja.
Osnovala je savremenu umetničku galeriju MISC u Atini i bila suosnivačica Void-a (2016–2021), a trenutno vodi izložbe i edukativne programe na Atina Photo Festivalu. Njen rad istražuje preseke fotografije, štamparske kulture, materijalnosti i pripovijedanja. Također, vodi radionice o razvoju fotografskih narativa u formi knjige, sa posebnim naglaskom na eksperimentalne pristupe uređivanju, sekvenciranju i materijalnom oblikovanju.
Solo Exhibition with Tamara Kametani - ALL UTOPIAS FAIL - MISC Gallery view - Athens - curated by Sylvia Sachini & Clemence Malleret
Zajedno sa Clémence Malleret, na Sarajevo Photography Festivalu vodila je radionicu koja je učesnike vodila kroz čarobni proces od ideje do finalne publikacije, s posebnim osvrtom na emociju i materijalnost knjige kao umjetničkog djela. Bila je i jedna od recenzentkinja na portfolio reviewu.
U razgovoru s njom, zaronili smo u svijet gdje se fotografija, print i naracija stapaju, otkrivajući kako jedan projekt može živjeti i disati izvan okvira ekrana i virtuelnih galerija.
Duboko si angažirana u nezavisnom izdavaštvu i kustoskoj praksi kroz inicijative kao što je bio Void ranije, a sada MISC Athens. Šta te je motiviralo da stvaraš takve prostore i na koji način se oni međusobno nadopunjuju?
Sylvia: "Void je nastao kao odgovor na nedostatak platformi za savremenu fotografiju u Atini, posebno onih koje su bile otvorene za eksperimentisanje. Počeo je s fotoknjigama i brzo se proširio na alternativne načine izlaganja i edukacije. S druge strane, MISC je proizašao iz potrebe da se uspori, da se stvori prostor koji nije vezan za rokove proizvodnje, već za proces i razgovor, razmjenu i istraživanje.
Solo Exhibition with Enri Canaj - Tomorrow's Harvest - Harabel Gallery View - Tirana - curated by Sylvia Sachini
Horizontalna praksa znači razbijanje tradicionalnih hijerarhija između kustosa, umjetnika i publike, što možda zvuči, a vjerovatno i jeste utopijski pristup. Sam proces pokušaja ovakvog ‘modela’ dovodi do zajedničke odgovornosti, dijeljenog autorstva i dopuštanja da projekat raste iznutra, umjesto da bude nametnut odozgo. Naravno, mi nikada nećemo biti umjetnici, a umjetnik neće biti galerista, ali težimo partnerstvima i saradnji. U MISC-u to često znači da sjedimo s umjetnicima u ranim fazama projekta, ne znajući kuda to vodi, ali zajedno vjerujući u proces. To je sporije, manje predvidivo, ali iskrenije.
Tvoj rad se često bavi raskršćem fotografije i materijalnosti. Šta te privlači fotoknjizi kao mediju i šta, po tvom mišljenju, ona nudi što tradicionalne izložbe ne nude?
Sylvia: Fotoknjige omogućavaju vrstu intimnosti i narativne složenosti koju izložbe ponekad ne mogu priuštiti. Knjiga ostaje s posmatračem; ona je taktilna, vezana za vrijeme i demokratična. Ne treba ti karta niti bijeli zidovi. Možeš joj se vraćati, nositi je sa sobom, posuditi je. Postaje lično iskustvo. Također me privlači način na koji se forma i sadržaj prožimaju, kako uređivanje, redoslijed i izbor papira postaju dio same priče.
Kao kustoskinja Atina Foto Festivala, kako pristupaš kustoskom radu u kontekstu festivala, koji se razlikuje od rada u galeriji ili izdavaštvu?
Sylvia: Festivali su dinamični i vremenski zgusnuti, pa im pristupam kao svojevrsnom privremenom gradu, punom raskršća, hitnosti i neočekivane publike. Za razliku od smirenosti galerije, festival donosi više vremenskih slojeva: razgovore, projekcije, slučajne susrete. Trudim se da osmislimo prostore koje možeš doživjeti, a ne samo pogledati. Moja uloga je da isprepletem različite glasove, čak i one koji su daleko od mojih ličnih preferencija, a da pri tome ne izravnam njihove posebnosti.
Solo Exhibition with Nikolas Ventourakis - Unlikely Outcomes. The Exhibition - MISC Gallery view - Athens - curated by Christian Oxenus & Sylvia Sachini
Možeš li podijeliti više o svojoj trenutnoj ulozi direktorice Makryammos Ephemeral Art rezidencije? Kakve umjetničke prakse ili razgovore nastojiš tamo podsticati?
Sylvia: Makryammos je mirno, primorsko mjesto koje poziva na usporenost i refleksiju. Rezidencija je završila svoj trogodišnji program, koji je bio fokusiran na prolaznost, prirodu i odsustvo; šta znači stvarati bez ostavljanja trajnih tragova. Dočekali smo umjetnike iz različitih disciplina i zamolili ih da slušaju mjesto umjesto da na njega djeluju. Riječ je o pomjeranju očekivanja proizvodnje ka praksi prisutnosti. Zanimaju nas gestovi, a ne spomenici.
Tvoja radionica o izradi fotoknjiga na Sarajevskom festivalu fotografije pružila je fotografima duboko uranjanje u proces. Koji dio ovog puta smatraš najtransformativnijim za učesnike i koje zajedničke prekretnice su oni doživeli tokom radionice?
Sylvia: Trenutak kada učesnici shvate da ne prave samo knjigu, već grade strukturu značenja. Često dolaze sa razbacanim slikama i neizvjesnošću. Ali kroz proces, uređivanje, redoslijed, izbor materijala, počinju da vide projekat kao jedinstveni glas. Pojavljuje se dubok osjećaj vlasništva i jasnije razumijevanje šta žele reći, kome i zašto.
Foto: Monika Andrić
Kako vidiš ulogu nezavisnih izdavača u razvoju trenutnog globalnog umjetničkog ekosistema, posebno u vezi sa digitalnom zasićenošću i povratkom ka opipljivim formatima?
Sylvia: Nezavisni izdavači sve više preuzimaju ulogu kulturnih proizvođača, a ne samo tvoraca. Oni kuriraju, podržavaju nove glasove, stvaraju zajednice oko knjiga i često djeluju brže i fleksibilnije od institucija. U svijetu koji djeluje previše digitalizovano, fizičnost knjige postaje gotovo radikalna, spor i promišljen gest u kontrastu sa skrolovanjem i prevlačenjem prstom.
Dolazeći iz Albanije, odrastajući u Atini i školujući se u Grčkoj i Španiji, kako tvoja lična kulturna iskustva oblikuju tvoju kustosku i uredničku viziju?
Sylvia: Odrastati u Atini kao albanski imigrant nije bilo lako, ali me je naučilo da budem vrlo osjetljiva na pitanje pripadnosti, važnost jezika i stanje između dviju sredina. Zanima me ono što se ne može lako svrstati, priče koje prelaze granice, projekti koji odolijevaju definiciji. Ova translokalna osjetljivost čini me radoznalijom, otvorenijom za nejasnoće i pažljivijom prema onome što bi inače moglo ostati neprimijećeno.
Foto: Monika Andrić
Kako biraš umjetnike i projekte za MISC? Koji kriteriji ili instinkti vode tvoje odluke?
Sylvia: Ne postoji formula, ali privlači me hitnost i otvorenost. Tražim umjetnike koji preispituju vlastitu poziciju, jednako kao i svijet oko sebe. Projekte koji su u promjeni, koji pozivaju na dijalog, a ne zahtijevaju rješenje. Također obraćam pažnju na energiju, kako mi prijedlog djeluje, kakvu vrstu razgovora bi mogao pokrenuti unutar prostora.
Prema tvom iskustvu, koliki je potencijal manjih, umjetnički vođenih inicijativa da stvore trajne promjene u svijetu umjetnosti?
Sylvia: Umjetnički vođene inicijative djeluju na marginama, gdje postoji veća sloboda za eksperimentisanje. One mogu preuzimati rizike, brzo reagovati i graditi zajednice bez potrebe za institucionalnim priznanjem. Mnogi važni pokreti su započeli upravo u takvim prostorima. Njihov potencijal nije samo u djelima koja prikazuju, nego i u tome kako redefinišu pojmove vidljivosti, vrijednosti i angažmana.
Foto: Amina Alađuz-Lomigora
Na kraju, kako lično ostaješ inspirisana u tako složenoj ulozi, balansirajući između izdavaštva, kustoskog rada, podučavanja i vođenja rezidencije?
Sylvia: Inspiracija dolazi od ljudi s kojima se susrećem, njihovih pitanja, sumnji i eksperimenata. Također, pokušavam sebi dati dozvolu da zastanem. Rad u oblasti izdavaštva, kustoskog rada i podučavanja može biti intenzivan, pa sam naučila cijeniti tišinu i prazno vrijeme. Često ideje dolaze kad se udaljiš. Radi se o stvaranju prostora, unutarnjeg i vanjskog, za dolazak nečeg novog. Taj posljednji dio je više idealan pristup koji još uvijek pokušavam usvojiti.