INTERVJU: Indira Kučuk - Sorguč, autorica knjige "Ja, Mahaluša"

INTERVJU
5.12.2011.
Otkrila nam je i omiljene bh.dizajnere   Indira Kučuk-Sorguč je ime za koje oni što inače ne čitaju magazin Azra ili ne prate domaće medije, možda nisu čuli do pojave knjige „Ja, mahaluša“ koju ne možete zaobići ni u jednoj knjižari. No Indira je već od 1994. prisutna na spisateljskoj sceni Bosne i Hercegovine, ili kako bi njezin dobar prijatelj Naser Čopelj rekao -  još od prvih sastava u osnovnoj školi. Nerijetko prozivana najoštrijim ženskim perom u našoj zemlji ova dama, horoskopskog znaka u Vodenjaku, kaže za sebe da je u prvom redu slobodoumna, neovisna, iskrena i odlučna! Neki će se iznenaditi činjenicom da je njeno stečeno obrazovno zvanje profesorica povijesti, no to ju ni najmanje nije spriječilo da se bavi pisanjem.Sa ovim oštrim ženskim perom smo razgovarali o tome kako ju je Mahaluša promijenila, što misli kako njene priče utječu na čitatelje, kakvi su joj planovi za budućnost, a naravno otkrila nam je i što misli o domaćoj modnoj sceni te koji su joj najdraži dizajneri. 

Ja, mahaluša' je zbirka kolumni koje ste objavljivali u magazinu Azra od 2007. do 2010. godine i objavom ove knjige, a zatim i postavljanjem njene radnje u predstavu ste zaintrigirali bh. javnost. No recite nam, tko je Indira Kučuk-Sorguč prije ovih kolumni? Vi ste promijenili trend objavljivanja knjiga istih ili sličnih žanrova u Bosni i Hercegovini, a koliko su ove kolumne promijenile vas?

Odlično pitanje. Svaki dan se pitam koliko su  ove kolumne promijenile moj pogled na današnjicu i utjecale na mene iznutra, na moj ukupni životni svjetonazor. Prije objavljivanja prvih priča o žensko-muškim odnosima kod nas, ja sam se bavila ozbiljnom detekcijom kulturne zbilje i pokušala kroz nejaku žurnalističku uredničku žalicu ukazivati na tektonske poremećaje u kulturnom establišmentu, ali i  kritizirati srozavanje kriterija u ovoj branši, što implicira i  ukupno žabokrečno društvo i predvodnike takvog stanja. Također sam se bavila znanstvenim istraživanjima i u oblasti povijesti svakodnevnice i suvremene historije ostavila neki svoj mali trag obrađujući fenomene običaja, spomeničke kulture, tradicije. Ipak, do pojave ovih „presudnih“ kolumni, mislim da sam izgradila kredibilitet u javnom životu pišući nekalkulantski o pojavama i ličnostima koji su destruirali svojim postupcima mlado, ranjivo i fragilno bh. društvo.  Sada znam da sam kroz sve te forme pisanja zapravo sazrela i očvrsnula mentalno i duhovno  vjerujući i dalje da mi općenito možemo mnogo više u stvaralačkom smislu nego što to nudimo i pokazujemo svijetu danas. Nakon što sam objavila dvije knjige priča „Ja, mahaluša“ , koje su neosporno u našim datim okvirima postigle fenomenalan uspjeh, uvidjela sam jedno -  Ma koliko bježali od sudbine ona će vas stići! Ona nas prati poput sjene i tu nema pomoći. Ja nikada nisam željela pod svaku cijenu biti izložena reflektorima i uvijek sam se od njih krila, mada je moja novinarska profesija tome podložna, htjela ja to sebi priznati ili ne, makar radila samo u neatraktivnoj i poluanonimnoj štampi. Ali ne možete pobjeći od onoga što vam je na čelu zapisano. Tako sam se i prepustila određenju i da vam pravo kažem – osjećam se odlično. Prija mi sva ova „pompa“ jer znam da je došla nakon godina i godina iscrpljujućeg rada i ulaganja u sebe.

Moram vas pitati – kako je došlo do ideje da se vaše kolumne objedine u knjigu  koja je doživjela i svoj nastavak ove godine u trećem mjesecu? I kako je nakon toga došlo do predstave redateljice Mirele Trepanić koja je osvojila i publiku i kritiku?

Sve se dogodilo filmskom brzinom. Kroz godine ispisivanja kolumni dobivala sam fenomenalne reakcije čitatelja, podršku pa čak i sugestije da bi voljeli vidjeti sve priče na jednom mjestu. Susretala sam se sa svojim poštovaocima i oni su mi pokazivali albume u kojima su uredno slagali moje kolumne izrezane iz novina. Nikada nisam pridavala neki posebni dugoročni značaj publicističkom, a pogotovo ne žurnalističkom trendu izdavanja i uvrštavanja u knjigu kao stvaralačko djelo svega i svačega. Nagomilalo se tu svakojake papazjanije sve da bi se svaki egocentrik koji se našao u ovim vodama zvao autorom. Iz tog razloga sam uporno odbijala prijedloge nekih izdavača da svoje članke, intervjue, eseje, kolumne i kritike objavim u formi knjige.  Ali da budemo iskreni, nisam željela biti jedna od tih  mnogobrojnih koji štancaju knjige od kojih niko ne može imati valjane koristi. No, kada sam uvidjela da su ovi kolumnistički zapisi postali tema za kafom po preduzećima, frizerskim salonima, u bankama, poštama, al' bogme i u bibliotekama i na fakultetima, postalo mi je da ih trebam objediniti i objaviti pa šta bude. Za izgled i plasman knjige pobrinuo se moj izdavač TKD Šahinpašić kome dugujem zahvalnost za odličan tretman od samog početka, jer su učinili da se osjećam vrijedno i poštovano. Ostatak priče znate – knjiga je postala bestseller, ubrzo je objavljena i druga, a sada pripremam treću. Kako se obično stvari dešavaju  s kozmičkim određenjem, tako me je jedan dan nazvala Nela Đenisijević i izrazila želju da se po mom djelu uradi pozorišna predstava. Znajući da ovaj kulturni establišment neće htjeti ući u ovakvu pozorišnu vratolomiju u kojoj ne vide svoj čar i u stanju su prezreti i autora i djelo i aktere i sve, mi smo zaključili da možemo sami i da ovom društvu treba inspiracija i podstrek i razonoda. Tako je nastao cabaret „Ja, mahaluša“ kojeg je režirala Mirela Trepanić, koja je pokazala umijeće da od stotinu nepovezanih priča napravi dramu o žensko-muškim odnosima koja počiva na humoru, mentalitetu i osluškivanju svakodnevnice. „Ja, mahaluša“ je kao i knjiga postala najveći pozorišni hit ove godine u BiH, a mi je igramo na repertoaru   Kamernog teatra 55 i Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici. Do sada je odigrana 28 puta i vidjelo je oko 7 hiljada posjetitelja. Ona je ovjenčana ovacijama gdje god da se pojavimo. Dramaturški je vrlo složena  i uključuje nekoliko različitih žanrova koji pokazuju glumačku vještinu i snalažljivost. Što bi jedan naš kolega rekao, ima tu svega „od burleske do dersa“.    

indira_teatar

Kako je bilo gledati glumce koji oživljavaju likove o kojima ste vi pisali i koje ste, bar što se tiče nas čitatelja, vi stvorili? Jeste li vi zadovoljni načinom kako je predstava realizirana?

Ispisujući godinama  teatarske kritike jasno sam usvojila jedno pravilo - na piscu je da napiše dramski tekst, sve ostalo je na redatelju, glumcima i ostalim saradnicima. Nisam se nametala sa svojim sugestijama. Ali ako sam bila pitana onda sam davala objašnjenja i odgovore koji su nekad bili usvajani, a nekad ne. Ja vam, ne znam da li ćete mi povjerovati, ali kroz novinarstvo ili dobijete krunu taštine ili ste od nje operirani.  Ja sam od sujete totalno operirana. U ovom projektu su se spojile stvaralačke energije mladih ljudi iz glumačke i muzičke profesije, svi su radili tristo na sat i vjerovali da kreiraju nešto što će za nas kao i za sve koji nas budu gledali imati katarzičnu vrijednost.

indira_teatar1

Ovaj žanr se nerijetko u javnosti nezahvalno opisuje kako „lako čitljivo štivo“, „chick lit“, no ne mogu se oteti dojmu da vi kao autorica ipak imate dublju poruku koja se krije iza vaših tekstova. Varam li se?

Neka me svrstavaju gdje hoće ili neka me uopće ne tretiraju kroz te književne žanrovske selekcije, ne polažem pažnju na te formalnosti.  Nikad nisam željela biti pridružena ili svrstana u bilo koje članstvo, bratstvo, udruženje, klan.... Ne možeš biti slobodan ako  si „pripadnik“, tako se ja neću nikad kandidirati za članstvo u Udruženju književnika kao što nisam nikad htjela biti ni u članstvu Udruženja novinara i sl. Ta vrsta „privilegiranosti“ koja dolazi s branšom, nimalo me ne zanima.  Opet, kad govorimo o literaturi koju pišem nudim čitateljskoj publici, ona sve i da nosi deklaraciju „šund“ ili „lako štivo“ ili „jeftina roba“, kod mene ne bi izazvalo ni trun rezignacije. Jer, uglavnom, sve što se kroz povijest u kulturi nazivalo „kičem“, „balašću“ ili „šundom“ postajalo je masovno popularno i na koncu valorizirano kroz određeni umjetnički pravac i dobivalo je svoje mjesto u historiji kulture ili u historiji književnosti.  Meni su jedini mjerodavni recenzenti oni koji me čitaju. Njima dugujem sve i o njihovom ukusu ja neću raspravljati osim što mogu reći da je istovjetan s mojim. A, nakon publiciranja moje prve knjige, rekla sam da neću više ni slovo ispisati ako se moje knjige ne budu čitale. To bih i napravila da je moj prvijenac  prošao nezapaženo.  

Isto tako ljudi su si nekako uzeli za pravo da kada čuju ključne riječi „spisateljica“, „kolumna“ i „seks“,  automatski sve uspoređuju sa serijalom Seks i Grad i nerijetko autora nemilosrdno optužuju za loše kopiranje.  Vjerujem da ni vas nije zaobišla ova nepoštena usporedba bilo od strane bilo čitatelja, bilo kritike. Ljuti li vas to?

Ispada da dođem kao neki „original falsifikata“.  Ljudima je „Seks i grad“ paradigma za svaku priču o ženama i seksu što pokazuje neospornu vrijednost  ovoga serijala i načina na koji je autorica Bushnell uspjela dočarati stalne prepreke koje žena u metropoli prolazi da bi ostala ono što jeste, a bila voljena od muškarca. To je onda postalo roll model za mnoge više ili manje darovite autore koji su izbacili na hiljade kopija i tako samo potvrdili neupitnu vrijednost ovoga branda.  Pa vi ste i kod nas imali jednu zanimljivu seriju  o četiri žene koje tragaju za muškarcem svoga života  i koja je samo po formi slična „Seks i gradu“  dok su, dakako, situacijski elementi posve prilagođeni duhu naše svakodnevnice! Ko god je pročitao moje priče zna da se ja bavim autohtonim  pojavama koje se manifestiraju u opisivanju muško-ženskih odnosa  naše današnjice. Svaka priča nudi nove likove, radnju i nijedna se ne naslanja na prethodnu. I svaka je podvlačim istinita. Nastala u realnom životu, akteri su živi ljudi, ništa nije izmišljeno. Moje su kolumne  više dokumentarističke naravi nego fikcionalne. Pošto pišem slikovito, pa i akustično, jer ovi dijalozi zvuče životno, i koristim se  žargonerijom i bosanskom školom humora, onda te priče imaju jednu specifičnu boju. Ali, tvrdim, ljudi ih čitaju zato što im vjeruju.  I, da, nemam ništa uspoređivanja s bilo kim, pogotovo ne s nekim ko je lučonoša jednog novog, držim, vrlo inspirativnog i pozitivnog pravca u razgolićavanju ljudske psihe. „Seks i grad“ djeluje na mnoge  terapeutski.  A, koliko znamo, i velika imena moderne svjetske literature okreću se sve više relaksaciji svijesti.  Uvijek sam znala nasmijati moju bližu okolinu, sada to radim na širem frontu.  Kažu da je najveći sevap nasmijati čovjeka.  Ja i osjećam da hodam gradom sa sepetom sevapa na leđima.

indira-teatar_2

U kolumnama pišete o ljudima koje ste upoznali, o njihovim problemima i zanimljivim situacijama u kojima se nađu, i nerijetko su žene prikazane kao one koje rade grešku za greškom, najčešće u ljubavnom životu. Što mislite kako su pogreške vaših glavnih likova utjecali na čitateljice Mahaluše?

Ne pravim privilegije među spolovima. U jednoj priči žena je postiđena dok je u drugoj mudra i slično, jer ja na prvo mjesto postavljam fenomen i onda mi likovi služe da bi pojasnili intenzitet  i dosege te pojavnosti. Kad govorim o fenomenu papučara, kritiziram koje ne vide da ubijanjem muškosti kod muškarca ubijaju njegovu dušu i na koncu balade one postaje frustrirane, nezadovoljne i potištene. Dotle dovodi taj „ženski“ šovinizam.  Naravno i muškarci su na tapetu, pogotovo oni koji žive drugu mladost, ufuravaju se da su frajeri pod stare dane. Svaka moja kolumna obrađuje neki autentičan fenomen kao npr. švalerstvo, sponzoraj, seks za jednu noć, vječnu mladost, levatstvo, dijasporsku ljubav itd. Ove priče nisu usamljene i jedinstvene. Nema čovjeka koji barem jednu od ovih nije proživio i doživio. „Nije čovjek ko se ne nađe u jednoj od ovih tvojih priča“ – rekao mi je jedan gledatelj predstave.   I to je formula uspjeha – to poistovjećenje i pokušaj da se pogleda u sebe i po mogućnosti korigira greška. A kako znamo niko se naučen nije rodio. Određena iskustva trebaju se proći, ali nešto možemo i naučiti iz tuđeg iskustva, iz priča starijih i od onih koji su se već opekli. Nije mudar onaj koji ništa nije prošao pa se nije mogao ni opeći, mudar je onaj koji nije ponovio istu grešku. Jer svako ponovljeno iskustvo znači da nismo savladali prvobitnu lekciju.  Sudeći po reakcijama mojih čitatelja,  oni se uče iz mojih priča jer ih to štivo ne umara i sve im je k'o kistom naslikano. Pa da im vjerujem.       

Spomenula sam ranije u pitanjima da ste napravili odmak kada se radi o žanru knjiga koje se objavljuju  u bh. potpisu, a Modamo.info radi isto kada se radi o modi. Recite nam koliko vi kao žena, čije se mišljenje rado posluša na domaćoj kulturnoj sceni, pratite domaću modnu scenu?

Mi nismo sredina koja ima etabliranu ni kulturnu, a kamoli modnu scenu koja bi trebala lansirati nove dizajnerske linije i tako učvrstiti ovaj esnaf kao što se to godinama čini u regiji. Mi imamo i modno osviještene žene, imamo jednu dugogodišnju kulturu odijevanja,  imamo i nekoliko sjajnih dizajnera sad već afirmiranih te nekoliko mlađih vrijednih pažnje, ali nemamo snage da profesionaliziramo ovu atraktivnu branšu. Jako uvažavam snage koje su formirale Udruženje „Modiko“ koje bi trebalo da napravi pomak u komunikaciji između njih i  klijenata, kako ovdje tako i u inozemstvu.

Imate li svog omiljenog dizajnera, kako domaćeg tako i stranog? Nekoga čije kreacije najradije odijevate?

Ja osobno u svečanijim prilikama nosim kreacije Jasne Hadžimehmedović Bekrić i Amne Kunovac-Zekić, podržavam rad sestara Hodžić, a modne dodatke kupujem kod Plasstik Fantastik. Oduševljena sam kreacijama Emanuela Ungara,  ali nisam imala tu sreću da me zapadne neki njegov dizajnerski „komad“.

indira_dizajnerice

Indira s Jasnom Hadžimehmedović - Bekrić i Amnom Kunovac-Zekić

Negdje sam pročitala da pišete za suvremenu ženu, a sudeći i po kolumnama s mnogo takvih ste okruženi. Nismo pobornici generaliziranja, ali kada biste morali napraviti presjek i opisati mentalitet bh. dama, kakav bi on bio?

Većinom je riječ o jakim  i hrabrim ženama kad govorimo o obavezama koje ih sljeduju od rođenja, ali i kad je riječ o onima koje su same sebi pridodale da bi se krunisale oreolom žrtve za sve - za djecu, muža, za porodicu. Previše im je važno pojavno dok suština blijedi. Važna je demonstracija idile, ali ne i istinsko življenje tog željenog sklada. Ne razmišljaju o svojoj slobodi nego same sebi postavljaju barijere ili prihvaćaju one koje su naslijeđene  izrijekom iz prošlosti. S vana su moderne, progresivne, estetične,  a unutrašnjost je nerijetko drugačija – zatomljena, proturječna, neslobodna.  Potrebno nam je oslobođenje duha, potrebno je živimo po vlastitoj savjesti, a ne u okovima  rigidnog tradicionalizma. Mogu na prste jedne ruke izbrojati one svoje brojne prijateljice iz mladosti koje su udajom ostale svoje i još više učvrstile svoja prijateljstva i s muškarcima i s ženama, a da svom mužu ne polažu račun za svaki svoj korak ili izdatak. Tako sebe, ne htijući, stavljaju u trećerazredni položaj i postepeno se od „dame“ pretvaraju u bolje obučenu „sluškinju“. A onda nije nikakvo čuda da im muževi bježe u zagrljaj drugih jer njihove žene nisu više ni sjene onih za koje su se oženili. Njih su skljokale obaveze i  od onog predvjenčanog entuzijazma  i samopoštovanja malo šta ostaje.  Znači, naše žene imaju previše potencijala koje ponajmanje koriste za sebe. A ako se sam ne cijeniš, teško da ćete cijeniti neko drugi. Ovo je, dakle, generalizacija.  Izuzetaka, dakako, i časnih primjera ipak ima.

Spomenuli smo da je i nastavak vaše prve knjige Ja, mahaluša, u prvom kvartalu ove godine ugledao svjetlo dana, dok se predstava uspješno izvodi u bh. gradovima. Recite nam vaši planovi za budućnost? Što još možemo očekivati od autorice bh. bestsellera?

Nema smisla mijenjati dobitnu kombinaciju. Mislim da ću pripremiti i treću knjigu „Ja, mahaluša 3“, uraditi pozorišnu predstavu „Ja, mahalac“, napisati detaljan scenarij za TV seriju koji ću ponuditi nekom producentu ako iko bude zainteresiran i onda ću pokušati napisati jedan fragmentarni roman u kojem ću pratiti nekoliko paralelnih odnosa među muškarcima i ženama danas koje izjeda dvoličnost, pakost, unezvijerenost i prolaznost. Dakako, nije mi cilj pretvarati sebe u bogomdanog književnika, nego nastaviti ovom stazom pop kulture i realiteta.


Razgovarala: Ana Perić
Foto: Privatni album
 
    
 

Klik i saznajte više o sljedećim pojmovima:

    Sviđa ti se članak? Podijeli ga s prijateljima.

    Povezani članci

    Članci iz rubrike

    Tekst by:

    Bonjour

    Podijeli:

    Posljednje objavljeno: